Djeca nisu prazna ploča. Puno je toga, nasreću ne sve, što donosimo sa sobom na svijet.

I pametna djeca su djeca i imaju pravo biti djeca kakva jesu i kao takva biti prihvaćena. Često nisu, neshvaćeni su, lomi ih se, ne podnosi se njihovo razmišljanje, kritičnost, osobnost. To su problemi u kojima im roditelji i stručnjaci moraju pomoći. Moj sin je pravo dijete, baš dijete, pamet ga ne diskvalificira kao mazno i zaigrano dijete. Nažalost, bilo je potrebno mnogo podmetanje leđa mojeg i stručnih osoba da bi se njegovo djetinjstvo zaštitilo od onih koji misle da svi moramo biti jednaki i da treba posjeći sve što strši. Najveći problem je obrazovni sustav u kojem postoji puno neznanja, neupućenosti, predrasuda, a ponekad i netrpeljivosti.

Svatko tko je imao iskustva u radu "s poznatom psihologicom" neće to posprdno komentirati, jer zna što je to: s jedne strane naša potreba, da ne kažem muka, a s druge strane stručnost, predani rad koji pomaže rješavanju ili preveniranju problema, edukacija i podrška. Tamo se ide iz potrebe i za to se otkidaju sredstva od drugih potreba, sasvim sigurno ne da bi se netko pravio važan s djetetovom pameću, kao što se ovdje stalno između redova podmeće. Osim toga, tamo se ne pomaže samo darovitoj djeci u njihovim specifičnim problemima nego i djeci i mladeži s nizom drugih problema. Za mene osobno je 6 godina provedenog u programu u kojem se paralelno radi s djecom i njihovim roditeljima bila velika škola. Puno sam naučila, puno toga spoznala i primijenila u odnosu prema svojoj djeci, pročitala mnogo knjiga. Primila sam znanje i pomoć i za moje darovito dijete i za moje prosječno dijete. Uopće ne znam kako bih neke teške životne faze prebrodila zajedno sa svojom djecom i mužem, bez te edukacije i podrške. Upoznala sam divne ljude i učila iz njihovih iskustava, jadali smo se jedni drugima, radili i učili zajedno, a često smo se i dobro nasmijali i zabavili. Baš nitko nije bio preambiciozan, samo su htjeli, kao i ja, da oni i njihova djeca mogu normalno živjeti, da im se pomogne.

Je li potrebno da dijete prije 14. godine sazna da je darovito? Odgovorit ću osobnim iskustvom: što učiniti kad sedmogodišnje dijete ima nešto protiv sebe jer osjeća da je različito od drugih, a htjelo bi biti isto? Što učiniti kad dijete kroz dugo vrijeme ponavlja: zašto sam ja drugačiji, zašto mislim drugačije, zašto sam čudan, zašto nisam normalan, zašto nisam kao svi, zašto druge ne zanimaju stvari koje mene zanimaju, itd. itd.? Je li bolje dati tom strahu od razlike ime ili pustiti dijete u uvjerenju da nije normalno? Postavit ću i ovo pitanje: zašto dijete ne bi znalo nešto o sebi što je bitno za njegovu osobnost? Zašto npr., zakon propisuje da posvojeno dijete najkasnije do sedme godine mora saznati podatke o sebi i svome porijeklu? Je li pamet nešto sramotno, što treba prikrivati da bismo se lakše utopili u prosjek? Je li to uopće moguće? Smije li se to tražiti od djeteta/čovjeka?


Inače, među populacijom ima 2% genijalnih ljudi (IQ viši od 170) a ima 10% darovitih.


Mi već neko vrijeme imamo temu na pdf Djeca s posebnim potrebama, gdje smo puno pisali o problemima naše djece i našima i o literaturi koja se time bavi. To je neki početak za one koje zanima darovitost i koji stvarno žele nešto naučiti, pa i primijeniti, ako rade s djecom. Znanje i razumijevanje dokidaju predrasude i otvaraju nove poglede prema ljudima i njihovim problemima.