Razred za naprednu djecu

[Tanči]

Gita,moja kćer uopće sebe ne doživljava kao najbolju. Niti joj je to bitno.
Zanimljivo je bilo kad bi došla iz škole i prepričava šta su radili i kaže: x je dobila iz testa 3, y je dobila 4, xy je dobio 5 s jednom greškom, a ja 5 bez greške. Hmmmmm a x je najbolja u razredu. I tako svaki put. Ja uredno prešutim i jedan dan nisam mogla izdržat i pitam ja nju koja djeca su najbolja u razredu? Uredno mi je nabrojala njih pet, ali sebe nije spomenula. E sad ja pitam, a tko je od njih baš najbolji? Samo jedno dijete da izdvoji i onda je rekla x iako joj baš nije jasno jer je dobila iz testa 3.
Onda sam ja njoj objasnila da nitko od te nabrojane djece nije najbolji. Svi su dobri,jako dobri, ali nek razmisli malo tko bi bio najbolji. Tko ima baš sve 5 i tko je i u svemu ostalome najbolji? Nećete vjerovat,ali nakon dosta razmišljanja je onak poluglasno promrmljala-možda ja?
Ona sebe uopće ne doživljava posebnom, ni ja kao ni njen otac ju ne doživljavamo tako.
Ona ima tu famoznu sposobnost da fotografski pamti i ona zapravo uopće ne uči. Nego ono kaj čuje i vidi na nastavi upije ko spužva.
Ja sam isto takva, jedino kaj meni ne ide matematika ko njoj. To je nasllijedila od tate. On je matematičar i fizičar. Rođen je za to.
Meni nije nije bitno nikakvo rangiranje i rivalstvo među djecom.
Meni je najbitnije da ona bude sretna i zadovoljna.
I ako zaista postane slikarica i kiparica kao što je davno rekla da bude. Neka, iako znam da se s tim neće obogatit, ali neka slijedi svoje snove i nek bude sretna.

[gita-xy]

Uistinu divno dijete, prava curka! Ne doživljava se posebnom zato što je vas dvoje ne doživljavate tako. Naravno da je najvažnije da je ona zadovoljna i ispunjena, ali to ne može biti, dosađujući se zadnjih mjesec dana škole. Nisam ni mislila da mora biti najbolja. Ja sam se samo referirala na jedan post iznad gdje je napisano da to možda i nije dobro za dijete, da ga može dovest do razočaranja.
Noj treba dodatni izazov i u takvom ga razredu može dobiti. Ovo s fotografskim pamćenjem može biti i zeznuto. To se meni dogodilo. Meni je u školi bilo dosta jednom čuti, pročitati i ja sam znala baš sve i to ide dosta dugo, kod mene je to prošlo i kroz srednju školu. Ali, onda dođe faks i više nije dosta jednom čuti i onda mi je trebalo vremena da se zbrojim, da prvo naučim učiti jer ja to stvarno do svoje 20e nisam znala, naprosto pored čeg sam prošla, zakeljilo se u moju glavu. zato mislim da je takav razred dobar. Vjerujem da će joj biti dobro i da će se dobro snaći.

[nadica_b]

meni se isto čini jako zgodno rješenje, vidjet ćeš kakva će biti izvedba u praksi jer u RL se sve svodi na nastavnike - da li znaju stimulirati djecu i izvući iz njih najbolje.
Nego, da se nadovežem na jvk - naš sustav školstva nije prilagođen ni djetetu s pp ni darovitom ni natprosječnom - prilagođeno je prosječnom nezahtjevnom djetetu.
Ja imam sve tri kombinacije djece i tek u SŠ su počeli disati normalnije, a najstarija je procvjetala tek na faksu

[YosephK]

Moram priznati da me homogeniziranje razreda ne veseli nimalo. Radio sam i u OŠ i u SŠ, prošao brojne edukacije, nedavno bio na stručnom usavršavanju u Velikoj Britaniji gdje sam proveo nešto vremena kao asistent u nastavi u jednoj boljoj SŠ. Puno toga ovisi o nastavniku, odnosno o pristupu. Imao sam i ja puno bistrića u razredu u OŠ, a sada u SŠ imam nekoliko. Za njih pripremam posebne zadatke primjerene njihovim sposobnostima, a kad i to iscrpe, onda dobiju poseban zadatak da pomažu slabijim učenicima. Procvjetaju! Osjećaju se VAŽNIMA i KORISNIMA. Njima je to bilo kao da sam im dao cijeli svijet! Onaj osjećaj da nekome pomažu je neprocjenjiv, a da ne spominjem razna istraživanja koja dokazuju da se najbolje uči pomažući drugima! Nije poanta nastave (na primjer, nastave matematike) samo prenijeti znanje iz struke; poanta je i u razvijanju određenih socijalnih vještina. A tako nešto je lakše postići u heterogenoj skupini nego u homogenoj.

Usput, nikome u toj školi nije palo na pamet da će i u tom "naprednom" razredu opet biti onih "boljih"?

[Beti3]

Moram priznati da me homogeniziranje razreda ne veseli nimalo. Radio sam i u OŠ i u SŠ, prošao brojne edukacije, nedavno bio na stručnom usavršavanju u Velikoj Britaniji gdje sam proveo nešto vremena kao asistent u nastavi u jednoj boljoj SŠ. Puno toga ovisi o nastavniku, odnosno o pristupu. Imao sam i ja puno bistrića u razredu u OŠ, a sada u SŠ imam nekoliko. Za njih pripremam posebne zadatke primjerene njihovim sposobnostima, a kad i to iscrpe, onda dobiju poseban zadatak da pomažu slabijim učenicima. Procvjetaju! Osjećaju se VAŽNIMA i KORISNIMA. Njima je to bilo kao da sam im dao cijeli svijet! Onaj osjećaj da nekome pomažu je neprocjenjiv, a da ne spominjem razna istraživanja koja dokazuju da se najbolje uči pomažući drugima! Nije poanta nastave (na primjer, nastave matematike) samo prenijeti znanje iz struke; poanta je i u razvijanju određenih socijalnih vještina. A tako nešto je lakše postići u heterogenoj skupini nego u homogenoj.

Usput, nikome u toj školi nije palo na pamet da će i u tom "naprednom" razredu opet biti onih "boljih"?

Jako, jako dobro razmišljanje. I vrlo točno. Volim pročitati ovako nešto mudro.

[babyboys]

Moram priznati da me homogeniziranje razreda ne veseli nimalo. Radio sam i u OŠ i u SŠ, prošao brojne edukacije, nedavno bio na stručnom usavršavanju u Velikoj Britaniji gdje sam proveo nešto vremena kao asistent u nastavi u jednoj boljoj SŠ. Puno toga ovisi o nastavniku, odnosno o pristupu. Imao sam i ja puno bistrića u razredu u OŠ, a sada u SŠ imam nekoliko. Za njih pripremam posebne zadatke primjerene njihovim sposobnostima, a kad i to iscrpe, onda dobiju poseban zadatak da pomažu slabijim učenicima. Procvjetaju! Osjećaju se VAŽNIMA i KORISNIMA. Njima je to bilo kao da sam im dao cijeli svijet! Onaj osjećaj da nekome pomažu je neprocjenjiv, a da ne spominjem razna istraživanja koja dokazuju da se najbolje uči pomažući drugima! Nije poanta nastave (na primjer, nastave matematike) samo prenijeti znanje iz struke; poanta je i u razvijanju određenih socijalnih vještina. A tako nešto je lakše postići u heterogenoj skupini nego u homogenoj.

Usput, nikome u toj školi nije palo na pamet da će i u tom "naprednom" razredu opet biti onih "boljih"?

moje dijete sada ima učiteljicu koja tako funkcionira. ali me već sad strah što će biti u petom razredu, srednjoj školi.?
jer ovakvi profesori su, po skustvima koja čujem, još uvijek teški izuzetak, a ne pravilo.

[Zdenka2]

Usput, nikome u toj školi nije palo na pamet da će i u tom "naprednom" razredu opet biti onih "boljih"?

Meni nije bitno hoće li dijete biti "bolje" ili "lošije" nego da rad s njime/njom bude prilagođen njegovim/ njezinim potrebama, a to nije tako. Zbog toga pozdravljam svaki oblik rada koji k tome stremi. Imam jedno darovito dijete koje je uvijek "bolje" i rezultati u ocjenama su optimalni, ali rad s djetetom ne prati njegove potrebe ne zato što to netko od učitelja ne bi htio nego zbog toga što nema odgovarajuće uvjete i edukaciju. Njemu nije dobro u školi. Imam i jedno prosječno dijete koje treba više pažnje, poticaja, motiviranja i kontrole učitelja. Ima izvrsnu učiteljicu, ali su uvjeti takvi da često njezine potrebe ostanu nezadovoljene. Uglavnom, mislim da uravnilovka ne koristi nikome i da treba sa svakim djetetom raditi u skladu s njegovim/njezinim potrebama.

[YosephK]

Bojim se da se taj prilagođeni princip ne bi baš postigao homogeniziranjem razreda. Tako nešto bi se moglo postići isključivo smanjivanjem broja učenika u razredu. Tek kada bi se mogli svakom učeniku individualno posvetiti možemo očekivati i prilagođavanje rada i puno bolje rezultate. Ne samo to, nego općenito poboljšati uvjete rada.

[jedna2]

[B]
Onda sam ja njoj objasnila da nitko od te nabrojane djece nije najbolji. Svi su dobri,jako dobri, ali nek razmisli malo tko bi bio najbolji. Tko ima baš sve 5 i tko je i u svemu ostalome najbolji? Nećete vjerovat,ali nakon dosta razmišljanja je onak poluglasno promrmljala-možda ja?
Ona sebe uopće ne doživljava posebnom, ni ja kao ni njen otac ju ne doživljavamo tako.

Pa ova pitanja koja joj postavljaš ne ostavljaju baš dojam da ju ne doživljavate posebnom (a i još toga rečenog na ovoj temi ipak pokazuje da ju smatrate posebnom). No svako je dijete posebno, pa čak i ona djeca koja ispravljaju jedinice zadnja tri tjedna školske godine. Možda su neki od njih posebno nadareni za uređivanje vrta samo što se to ne uči u školi. To što netko posebno dobro pamti činjenice (to se uglavnom u školi cijeni) ne znači da stvari zaista dubinski razumije (to cijene samo rijetki učitelji/ce).

Pametnoj djeci zapravo nikada nije dosadno, pa čak niti tada kad slušaju kako netko niti iz desetog pokušaja ne zna podijeliti dva broja. Time uče da postoje različitosti, to ih uči strpljenju u ophođenju s ljudima i sl.

Mi sve želimo strpati u klase i valjda bi najbolje bilo da se razne klase nikada niti ne susretnu.

YosephK je sve to lijepo napisao i veseli me da ima nastavnika koji tako razmišljaju (bez obzira što ne može garantirati da će takav biti i za 15 godina - to mu je još jedan plus

Bojim se da se taj prilagođeni princip ne bi baš postigao homogeniziranjem razreda. Tako nešto bi se moglo postići isključivo smanjivanjem broja učenika u razredu. Tek kada bi se mogli svakom učeniku individualno posvetiti možemo očekivati i prilagođavanje rada i puno bolje rezultate. Ne samo to, nego općenito poboljšati uvjete rada.

Upravo tako! No još uz to bi se posao učitelja trebao puno puno više cijeniti, jer danas zaista malo tko želi biti učitelj pa u školama rade oni koji se nisu uspjeli upisati na inžinjerske smjerove i zapravo niti malo ne vole učiteljski posao.

[nely]

GitaZanimljivo je bilo kad bi došla iz škole i prepričava šta su radili i kaže: x je dobila iz testa 3, y je dobila 4, xy je dobio 5 s jednom greškom, a ja 5 bez greške. Hmmmmm a x je najbolja u razredu. I tako svaki put. Ja uredno prešutim i jedan dan nisam mogla izdržat i pitam ja nju koja djeca su najbolja u razredu? Uredno mi je nabrojala njih pet, ali sebe nije spomenula. E sad ja pitam, a tko je od njih baš najbolji? Samo jedno dijete da izdvoji i onda je rekla x iako joj baš nije jasno jer je dobila iz testa 3.
Onda sam ja njoj objasnila da nitko od te nabrojane djece nije najbolji. Svi su dobri,jako dobri, ali nek razmisli malo tko bi bio najbolji. Tko ima baš sve 5 i tko je i u svemu ostalome najbolji? Nećete vjerovat,ali nakon dosta razmišljanja je onak poluglasno promrmljala-možda ja?

e sad, ja, ne mogu da ne pitam, posto mi je ove bas zapelo za oko, zasto ti je to toliko bilo bitno da tvoja kcer shvati (a i izgovori) da je (ipak) ona najbolja u razredu.
nemoj se ljutiti, al mi stvarno nije jasno..

[Zvrk]

OK, možda sam danas previše ljuta...

[jelena.O]

inače na tu temu gledala sam neki dan ( petak?) neku emisiju o bistićima, emisija staa više od 6 godina, najbolji mi je odgovor bio kad je tata rekao da je on odma shvatio da je dete napredno jer hoće jest sammo ispred kompjutora, a ne za stolom, što po meni nije nimalo napredno mišljenje.