Gita,moja kćer uopće sebe ne doživljava kao najbolju. Niti joj je to bitno.
Zanimljivo je bilo kad bi došla iz škole i prepričava šta su radili i kaže: x je dobila iz testa 3, y je dobila 4, xy je dobio 5 s jednom greškom, a ja 5 bez greške. Hmmmmm a x je najbolja u razredu. I tako svaki put. Ja uredno prešutim i jedan dan nisam mogla izdržat i pitam ja nju koja djeca su najbolja u razredu? Uredno mi je nabrojala njih pet, ali sebe nije spomenula. E sad ja pitam, a tko je od njih baš najbolji? Samo jedno dijete da izdvoji i onda je rekla x iako joj baš nije jasno jer je dobila iz testa 3.
Onda sam ja njoj objasnila da nitko od te nabrojane djece nije najbolji. Svi su dobri,jako dobri, ali nek razmisli malo tko bi bio najbolji. Tko ima baš sve 5 i tko je i u svemu ostalome najbolji? Nećete vjerovat,ali nakon dosta razmišljanja je onak poluglasno promrmljala-možda ja?
Ona sebe uopće ne doživljava posebnom, ni ja kao ni njen otac ju ne doživljavamo tako.
Ona ima tu famoznu sposobnost da fotografski pamti i ona zapravo uopće ne uči. Nego ono kaj čuje i vidi na nastavi upije ko spužva.
Ja sam isto takva, jedino kaj meni ne ide matematika ko njoj. To je nasllijedila od tate. On je matematičar i fizičar. Rođen je za to.
Meni nije nije bitno nikakvo rangiranje i rivalstvo među djecom.
Meni je najbitnije da ona bude sretna i zadovoljna.
I ako zaista postane slikarica i kiparica kao što je davno rekla da bude. Neka, iako znam da se s tim neće obogatit, ali neka slijedi svoje snove i nek bude sretna.