Razred za naprednu djecu

[Zdenka2]

Usput, nikome u toj školi nije palo na pamet da će i u tom "naprednom" razredu opet biti onih "boljih"?

Meni nije bitno hoće li dijete biti "bolje" ili "lošije" nego da rad s njime/njom bude prilagođen njegovim/ njezinim potrebama, a to nije tako. Zbog toga pozdravljam svaki oblik rada koji k tome stremi. Imam jedno darovito dijete koje je uvijek "bolje" i rezultati u ocjenama su optimalni, ali rad s djetetom ne prati njegove potrebe ne zato što to netko od učitelja ne bi htio nego zbog toga što nema odgovarajuće uvjete i edukaciju. Njemu nije dobro u školi. Imam i jedno prosječno dijete koje treba više pažnje, poticaja, motiviranja i kontrole učitelja. Ima izvrsnu učiteljicu, ali su uvjeti takvi da često njezine potrebe ostanu nezadovoljene. Uglavnom, mislim da uravnilovka ne koristi nikome i da treba sa svakim djetetom raditi u skladu s njegovim/njezinim potrebama.

[YosephK]

Bojim se da se taj prilagođeni princip ne bi baš postigao homogeniziranjem razreda. Tako nešto bi se moglo postići isključivo smanjivanjem broja učenika u razredu. Tek kada bi se mogli svakom učeniku individualno posvetiti možemo očekivati i prilagođavanje rada i puno bolje rezultate. Ne samo to, nego općenito poboljšati uvjete rada.

[jedna2]

[B]
Onda sam ja njoj objasnila da nitko od te nabrojane djece nije najbolji. Svi su dobri,jako dobri, ali nek razmisli malo tko bi bio najbolji. Tko ima baš sve 5 i tko je i u svemu ostalome najbolji? Nećete vjerovat,ali nakon dosta razmišljanja je onak poluglasno promrmljala-možda ja?
Ona sebe uopće ne doživljava posebnom, ni ja kao ni njen otac ju ne doživljavamo tako.

Pa ova pitanja koja joj postavljaš ne ostavljaju baš dojam da ju ne doživljavate posebnom (a i još toga rečenog na ovoj temi ipak pokazuje da ju smatrate posebnom). No svako je dijete posebno, pa čak i ona djeca koja ispravljaju jedinice zadnja tri tjedna školske godine. Možda su neki od njih posebno nadareni za uređivanje vrta samo što se to ne uči u školi. To što netko posebno dobro pamti činjenice (to se uglavnom u školi cijeni) ne znači da stvari zaista dubinski razumije (to cijene samo rijetki učitelji/ce).

Pametnoj djeci zapravo nikada nije dosadno, pa čak niti tada kad slušaju kako netko niti iz desetog pokušaja ne zna podijeliti dva broja. Time uče da postoje različitosti, to ih uči strpljenju u ophođenju s ljudima i sl.

Mi sve želimo strpati u klase i valjda bi najbolje bilo da se razne klase nikada niti ne susretnu.

YosephK je sve to lijepo napisao i veseli me da ima nastavnika koji tako razmišljaju (bez obzira što ne može garantirati da će takav biti i za 15 godina - to mu je još jedan plus

Bojim se da se taj prilagođeni princip ne bi baš postigao homogeniziranjem razreda. Tako nešto bi se moglo postići isključivo smanjivanjem broja učenika u razredu. Tek kada bi se mogli svakom učeniku individualno posvetiti možemo očekivati i prilagođavanje rada i puno bolje rezultate. Ne samo to, nego općenito poboljšati uvjete rada.

Upravo tako! No još uz to bi se posao učitelja trebao puno puno više cijeniti, jer danas zaista malo tko želi biti učitelj pa u školama rade oni koji se nisu uspjeli upisati na inžinjerske smjerove i zapravo niti malo ne vole učiteljski posao.