Na tragu rasprave a zakaj i krumpirić, s kojom se uglavnom slažem, dodala bih da mi iskustvo pokazuje da neka djeca ipak kroz školu prolaze kao kroz putar, dok se drugima postavljaju razne prepreke. Ovi drugi su svi koji su na bilo koji način zahtjevni; daroviti, ispodprosječni, nemirni, s porećajem pažnje ili hiperaktivnošću, glasni, oni koji izražavaju svoje mišljenje i kritični su, oni koji su u nekom otporu... Škola se njihovim problemima ne želi baviti, ako postoje problemi izvan škole ne žele se miješati, oni joj smetaju i događaju se situacije u kojoj nastaju dvije suprotstavljene strane: škola i dijete. Stvari se ili guraju pod tepih ili se prelamaju na leđima djeteta. Događa se da sustav djeluje kao neprijatelj djeteta.

Dakle, iole zahtjevnijoj djeci je puno teže u sustavu, a mimo toga se slažem s a zakaj i krumpirić da se često ne vodi brigu o individualnosti svakog djeteta niti o razvoju njegovih punih potencijala. Veći dio tereta ostaje na dijelu profesora koji ulažu poseban trud i spremni su učiti, mijenjati se i prihvaćati djecu, kao i roditelja.