Razred za naprednu djecu

[Zdenka2]

Stvarno mislim da je hvalevrijedno da ljudi gledaju svoju djecu i nastoje im pomoći pa tako idu s njima i na testiranja i psiholozima. Ipak, čini mi se da ako dijete do 7 godine nije u krugu obitelji naučilo da svo svi mi drugačiji a opet jednaki, promaklo im je nešto. Iskreno vjerujem da takvo dijete ima problem sa samosvješću a ne s vlastitim kvocijentom inteligencije. Samosvijest i samopouzdanje nisu isto. Možda je aj problem vidljiviji kad je dijete osobito pametno, ali problem nije u pameti, pa ni rješenje. Naravno, svatko bira što će i kako s vlastitom djecom...

Ovo isto ide mog sina. Prije svega nije fer na ovakav način pisati o tuđem djetetu koje uopće ne poznamo. Moje dijete doista nije sa sedam godina bilo racionalan, zreo, socijalno osviješten čovjek. Danas, kad ima jedanaest godina on je mnogo bliže toj racionalnosti i svijesti o sebi i drugima, ali je još uvijek dijete, nije odrastao i nije još zreo. (Naime, dopuštam mu da bude dijete.) Problem nije u pameti, pamet je dobro došla. Problem je u tome kako okolina prihvaća dijete, dopušta li mu da bude kakvo je, prihvaća li i zadovoljava njegove posebne potrebe na što svako dijete ima pravo. Problem je i u emotivnoj, socijalnoj strani, a u to ulazi i pitanje samosvijesti, samopouzdanja.

Još jedan pokušaj razložnog argumentiranja u raspravi u kojoj se razložnost izgubila: darovitost je razina kognitivnih sposobnosti, nije dijagnoza niti općeniti opis koji bi vrijedio za svu darovitu djecu. Svako je dijete kognitivno različito, pa i darovita djeca. Testiranje nam je trebalo zato da točno znamo gdje su jake, a gdje slabe točke naše djece, kako bismo im mogli najbolje pomoći u šarolikosti njihovih problema. Neka darovita djeca su povučena, žive u svom svijetu, zatvaraju se i teško sklapaju socijalne kontakte, te imaju problema sa samopouzdanjem. Takvi bistrići vrlo često prolaze nezapaženi ili dugo vremena nezapaženi i u svojim problemima su sami. To mi je dobro poznato i drago mi je da moje dijete nije moralo potpuno samo rješavati svoje probleme. Druga su djeca socijalno jako angažirana i samosvjesna, ali imaju problem sa sustavom, pogotovo s lažnim autoritetima zbog svojih razmišljanja kritičnosti i zbog needuciranosti stručnog osoblja. Kod većine je problem veliki raskorak između njihovih kognitivnih sposobnosti i nedostatne emocionalne zrelosti, pogotovo u ranom djetinjstvu. Većina darovite djece ima vrlo snažno razvijen osjećaj za pravdu i to, takvi mali, manifestiraju u svojoj okolini, vrlo često sebi na štetu. Oni upravo polaze od toga da smo svi ljudi, da smo svi jednaki, pa će tako i nastupiti i prema formalnim autoritetima. Većina bistrića su perfekcionisti, puno traže od sebe (ne njihovi roditelji, oni sami!) i nezadovoljni su kad po svom mišljenju nisu ostvarili taj maksimum. To im isto stvara probleme, jer se vrlo teško nose s neuspjehom. Kod mnogih to može prijeći u drugu krajnost, pa funkcioniraju daleko ispod svojih sposobnosti i propadaju, jer si sami nisu mogli pomoći, a sustav im nije pomogao.

Korist od psiholoških testova i radionica je u tome da se djeci pruži potrebna pomoć da bi maksimalno razvili svoje sposobnosti, ali još više u tome da se razviju kao cjelovite, dobro socijalizirane osobe, što je darovitoj djeci iz mnogih razloga teže nego prosječnima. Na radionicima kakve je pohađao moj sin ne radi se o dodatnim intelektualnim i umjetničkim sadržajima nego o poboljšavanju socijalnih vještina djece i jačanju njihove emotivne strane. Mnoga darovita djeca osjećaju se različitima od drugih i većini je upravo svojstveno da imaju loše razvijene socijalne vještine. Njima uopće nije lako osvijestiti i prihvatiti sebe, a pri tome se uklopiti među ostale.