Razred za naprednu djecu

[casa]

Prvo bih se htjela ispričati Zdenki 2 budući se osjetila povrijeđena mojim postom, iako mi to nije bila namjera. Slažem se da je situacija u školama takva da se i djeca i profesori imaju prilagoditi školi, a ne obratno. No, to je situacija koju ipak stvaraju živi ljudi i kolikogod to bilo utopijski, kad ja zatvorim vrata svog razreda ja ju se trudim promijeniti. Mislim da su psihološka testiranja najbolje sredstvo koje može pomoći roditeljima i profesorima da zadovolje intelektualne potrebe djeteta te na taj način pomognu djetetu graditi samopouzdanje, ali ne i samosvijest. I tu smatram da je uloga obitelji ipak nenadmašiva. Samosvijest nije znanje o vlastitim mogućnostima već spoznaja da vrijedim samim postojanjem. Dakle, svako bi dijete trebalo kao i svaki čovjek biti u redu sam sa sobom. Često se darovita djeca bave svojom darovitošću više nego sobom, pa tako i njihovi roditelji i profesori. U tom smislu niakavo bavljenje darovitošću ne pomaže djetetu. Da bi se djetetu pomoglo potrebno mu je usaditi svijest o tome da i kad nije pametno, i kad nije poslušno i kad je bolesno da je vrijedno. Da je jednako vrijedno i kad ima petice i jedinice, i kad nešto razumije i ne razumije, i kad ima mnogo prijatelja i kad nema prijatelja. Mislim da roditelji osobito inteligentne djece često pokušavajući pružiti najviše djetetu ne pruže djetetu najpotrebnije.

[Zdenka2]

Prvo bih se htjela ispričati Zdenki 2 budući se osjetila povrijeđena mojim postom, iako mi to nije bila namjera. Slažem se da je situacija u školama takva da se i djeca i profesori imaju prilagoditi školi, a ne obratno. No, to je situacija koju ipak stvaraju živi ljudi i kolikogod to bilo utopijski, kad ja zatvorim vrata svog razreda ja ju se trudim promijeniti. Mislim da su psihološka testiranja najbolje sredstvo koje može pomoći roditeljima i profesorima da zadovolje intelektualne potrebe djeteta te na taj način pomognu djetetu graditi samopouzdanje, ali ne i samosvijest. I tu smatram da je uloga obitelji ipak nenadmašiva. Samosvijest nije znanje o vlastitim mogućnostima već spoznaja da vrijedim samim postojanjem. Dakle, svako bi dijete trebalo kao i svaki čovjek biti u redu sam sa sobom. Često se darovita djeca bave svojom darovitošću više nego sobom, pa tako i njihovi roditelji i profesori. U tom smislu niakavo bavljenje darovitošću ne pomaže djetetu. Da bi se djetetu pomoglo potrebno mu je usaditi svijest o tome da i kad nije pametno, i kad nije poslušno i kad je bolesno da je vrijedno. Da je jednako vrijedno i kad ima petice i jedinice, i kad nešto razumije i ne razumije, i kad ima mnogo prijatelja i kad nema prijatelja. Mislim da roditelji osobito inteligentne djece često pokušavajući pružiti najviše djetetu ne pruže djetetu najpotrebnije.

Ne bavim se ja darovitošću/prosječnošću svog djeteta nego se bavim svojim djetetom, jednim i drugim, onakvima kakvi jesu. On se svojom darovitošću uopće ne bavi, bavi se stvarima koje ga zanimaju. O darovitosti ne razmišlja - njemu je to bilo samo u jednom momentu, jer je dalo njegovoj različitosti racionalno objašnjenje. Točno je da se profesori često bave darovitošću djeteta, ali uglavnom na način o kojem priča nadica_b, tako da, darovitost ispada nešto što moramo skrivati, ako želimo zaštititi dijete.

Svijest o vlastitoj vrijednosti je vrlo složeno pitanje, ono koje mnogi ne riješe cijeli život. Darovita djeca su perfekcionisti i njihova samosvijest često ovisi o vlastitim kriterijima uspjeha. Moj bistrić je više samosvjesno manje samopouzdano dijete (sramežljiv je), bit će da sam mu ipak dala i "ono najpotrebnije".