Ja ovo mogu razumijeti. Imam doma bistrićku i znam koliko im je krhko smopouzdanje. Baš smo nedavno kod TS razgovarali o tome kako je problem što maltene o svom darovitom djetetu moraš šutjeti jer ispada da se hvališ i ostali roditelji pomisle kao da govoriš da njihovo dijete nije dovoljno pametno... Evo, nedavno mi je jedna mama koja jaaako puno priča (i to je sve čime se bavi) rekla kako joj njeno dijete govori da moja klinka stalno plače u školi (što je naravno opovrgla učiteljica - ne plače ali se snuždi kad je netko zeza). Dotična mama je rekla da ''pustim ja to što je ona pametna i što idemo na radionice za darovite jer da bih ja nju trebala odvesti psihologu''. E, sad kad bi ta pametna mama imala pojma više o svijetu u kojem živi znala bi da je Tanja Sever psihologinja A tko drugi se bavi našom djeecom nego upravo stručnjaci? Drugi par rukava je to što moja princeza izmišlja svakojake fore da je klinac dotične mame što manje gnjavi ali ne može previše očekivati od nekoga tko razumije tako puno manje od nje, ona mu ne želi ništa loše već samo da prestane pa ga često i štiti '' mama, ja mislim da bi on i mogao biti dobar samo kad bi htio, ali neće...'' Onda izmišlja kako ne voli zlatnu boju kako joj on (koji ne kuži taj viši nivo obrane, tema još iz vrtićkih dana) kako joj ne bi sakrio tu bojicu i da obožava crnu (onda on odmah uzme crnu i neda joj...). Takva ponašanja je rastuže, ne plače ali joj pobjegne plačna boja glasa kad osjeti nepravdu. Danas je rekla prijateljici da si je postavila cilj da je više neće nitko skužit kad je tužna, sama od sebe. I što je dobila - namjerno zezanje da se rasplače, ali mi je ponosno rekla da je skoro izdržala. Jednom i hoće... i ja sam. Nisam joj mogla objasniti zašto je prijatejica baš onda zezala kad joj je rekla o odluci, ''zar mi ona ne bi baš trebala pomoći?'' Ima sve petice, al misli da je najbolji netko drugi, ne hvali se ni jednom ocjenom nego ja otkrijem na informacijama... njoj je to normalno... glupo joj se hvaliti kad je to normalno da ako dobro napišeš - dobiješ peticu. Piše desnom rukom otkad joj je lijeva u gipsu i sve napiše u školi, i to joj je normalno. Ja nastojim da ona ostane što duže dijete, ali ona razmišlja kao i odrasli i zato joj je teško. Ne mogu objasniti zašto neka djeca a kasnije i odrasli ljudi imaju poriv da drugome nanesu zlo, zbog svojih mama koje to nisu prepoznale i drugima dijele dobronamjerne savjete? Naš zaključak je da će se morati strpiti dok drugi ne postanu stariji i pametniji, pa će joj onda biti i lakše. Da, dok ne postanu pametniji jer kako će i opni među njima koji imaju šanse to postati kraj svakakvih roditelja nego tek kad odrastu i ako počnu promišljati o sebi - što naši bistrići čine već u predškolskoj dobi - svidjelo se to Vama ili ne!