Ma je, stvarno je.
Kad se sjetim mog školovanja kad nisam ni znala kako pedagog izgleda, a kamoli ravnatelj...
Ovi ljudi su fantastični; mentorica ne smije (pazi, ne smije) držati dodatnu nastavu jer ima ispunjenu normu i onda se nalaze kojekuda, ujutro, popodne, u knjižnici i spremaju se za natjecanje. Sve, naravno van nastave u slobodno vrijeme.
Vikendima su pohodili Bauhaus i kupovali alate i kovčege za to.
Ravnatelj mene obavještava da je odlučio da pedagogica prati Reu i na natjecanje i na maturalac, ja pitam koliko to moramo platiti jer znam da nije besplatno i da sam ja išla sigurno da bih i platila, a on mi zaprepašteno odgovara: "ništa gospođo pa mi smo tu zbog djece, a ne djeca zbog nas"
Znam da zvuči ko floskula, ali vjerujte mi da nije.
On to zaista tako misli i tako se ponaša.
...a za profesore koji se još uvijek ne mogu nositi s Reinim napadima (dosta velikih je imala u školi pod nastavom) je rekao da ili neka se naviknu ili potraže stručnu pomoć i zalijepio im veliki plakat u zbornicu na kojem je slikom i riječima objašnjeno kako postupati s osobom koja ima epi napad.
I da, ponavljam se, ali nema veze; pišem ovo zbog sve one djece koja su u istoj ili sličnoj situaciji.
Nitko od nas ne zna što ga može snaći, a kad se ovako nešto desi ljudi uglavnoj taje.
Razumijem to jer smo se i mi sreli s predrasudama.
Ali ja ću se boriti za moje dijete i za svu onu djecu koja imaju kronične bolesti da ih se ne izolira, stigmatizira...
Jer sva djeca mogu i moraju normalno živjeti, učiti, školovati se, baviti sportom, muzikom, završiti fakultet pa i puno, puno više.





Odgovori s citatom