očajna mama jednog šestogodišnjaka!!!

[oka]

Elinor
Svatko tko je to prošao te sigurno razumije...tako mala razlika i zahtjevna djeca=potrebno puuuno strpljenja i samokontrole....
što je u većini slučajeva prestrašno koliko je teško...
Pretpostavljam da si doma sa klincima, bez vrtića?
A čuj, najpametnije bi ti bilo da čim više vremena provodite negdje vani potičući međusobno razumijevanje i ljubav...
Pokušaj raditi na tome da uvažavaju jedno drugo, da imaju osjećaje i saznanje da dok jedan nešto želi da i ovaj drugi ima isto toliko
pravo željeti to isto koliko god ovome drugome to ne paše...da MORA postojati red prvi, pa drugi..., da se neke stvari MORAJU raditi zajedno....
...da si i TI važna i da imaš svije ruke za svakoga po jednu i TO MORAJU kao takvo prihvatiti jer inače nema niti jedne ruke jer ti nisi hobotnica ....

Uglavnom, kod mene je drugačija situacija, prvo djete je nadasve zahtjevno i traži puuno previše nego što mogu dati, stalno hoda po svojim
i mojim granicama..., a drugo mirnije i manje zahtjevno....tako da ti mogu reći iz svojeg gledišta...

Ništa ju ne zanima, ne igra se sa igračkama, samo mama i sisa vrijede

Ista moja prva...

Tad ju pokušavam spustiti da odem na wc, ali ona se odmah baca u ležeći i vrišti

1. Uzmi ju sa sobom na WC, pričaj joj da je tu puj puj...čuvaj ju u krilu, nek cica , a šta ćeš sad, proći će ju kad tad
2. Ili ju uzmi i stavi neki crtić ako želi pogledati dok se ti ne središ
3. Ma daj joj nešto što kod nje pali, da zaboravi na takve tebi ne željene jutarnje rituale

funkcionira par minuta dok se ne potuku. Tučnjave su brutalne. On ju boksa, ona grize. Ako ne može njega nalupati, sama sebe lupa po glavi, pljuska se po licu, štipa se.

Ovo se kod mene ne bi niti stiglo dogoditi, a kamoli da dođe do toga, mislim da bi ja infarkt doživjela, smajlić koji se smije
To pokušaj izbjegavati, jednostavno si zadaj zadatak da si tu pokraj njih i suzbijaš to NEŽELJENO ponašanje kod oboje,
da reagiraš, objašnjavaš i budeš primjer, nikad ih ne ostavljaj same na udaljenosti, zadaj im zadatke u tvojoj blizini da možeš na vrijeme reagirati....

Nemoj očekivati da bude lako, teško je i zahtjevno, ali sigurno će neki rezultati biti kad im ti pokazuješ staalno kako se trebaju ponašati...

Znači potiči ih da 'TI želiš da bude...da TI hoćeš da napravi to, da TI budeš ponosna na njih', ukazuj im na pozitivno ponašanje...a čim
manje ono 'nemoj ovo, nemoj ono'...izbjegni to u startu i fokusiraj ih na pozitivu...uvedi puno pohvala, nagrade sitne, motiviraj ih za pozitivno ponašanje.

A dok shvate kako treba i pohvataju pravila igre onda bi negativno ponašanje trebala na neki način isto sankcionirati il kazniti na neki način...

A u svemu tome moraš biti dosljedna do bola, kad ti je i najteže, moraš biti dosljedna jer ako popustiš još će ti biti teže,
zato prije svake zabrane ili upozorenja ili riječi...dobro promisli što ćeš reći tako da se toga onda i držiš, a ponekad i sama
moraš snositi teret krive odluke, ali dosljednost je vrlo bitna jer onda te tek oni shvate za ozbiljno i da se ne šališ.

Ne znam kak su tvoji, ali moji su npr. usprkos svemu od starta pozitivni jedno prema drugome, vole se i uvažavaju međusobne osjećaje.
Jaaako se vole, ne mogu jedno bez drugog, starija od početka njega jako voli usprkos svim problemima koji su bili i koje je ona imala
sa sobom, sa nama i sa njim.
I dan danas ih po cijele dane upozoravam, objašnjavam, potičem na zajedništvo...iako oni sve rade zajedno... 5 i 3 god.
Da, posvađaju se, zna pasti pokoji udarac, ali jaako rijetko i oni se oduvjek MORAJU ispričati jedan drugome i dati si pusu- kad tad,
prije toga nema dalje, nema igre niti rada...

sama sebe lupa po glavi, pljuska se po licu, štipa se

Ovo su ponekad oboje radili kad nisu dobili željeno ili dok su se razljutili do kraja...
ali onda sam primila u naručje i rekla da je sve u redu, da to ne smije raditi da mi kaže naglas što ga muči i da ćemo se kak tak dogovoriti
i onda smo se svi zajedno bacili na rješavanje problema...Iskreno niti dan danas baš ne kužim to udaranje samog sebe, osim da su pukli

Ako ga kaznim iz bilo kojeg razloga, demolira stan, radi štetu, lupa me

NE dozvoliti, ne smije i ne smije se razbijati i udarati, čučneš pored njega i kažeš mu da je ok da se ljuti, nek se ljuti koliko god hoće,
ali NE SMIJE udarati nikoga i ništa. To nije lijepo i jaaako je ružno. To mu još par puta ponovi dok se smiri. I objasni da će biti kazna ili šta već...
(ja sam uvela kaznu u minimalnim dozama jer drugačije nisam znala niti vidjela izlaza, ali ju koristim vrlo malo, sad samo riječima kažem pa im je dosta,
mora se nešto novo i strašno dogoditi da opet bude neka kazna, stvarno ju malo imamo, više mi pali da verbalno kažem da imaju neku zabranu nečega ili sl.)

Na svaki pokušaj da njega zagrlim ili pomazim ona dobije slom živaca, za ruku ili nogu ga čupa dolje i viče: mene! mene

Pokušaj za početak svaki puta da ih zajedno grliš,
jedna polovica tebe je njena, a druga njegova. I tako neka bude stalno.
Izbjegavaj to pojedinačno grljenje ispred nje dok malo ne naraste pa će u tom periodu pokušati što prije zaboraviti te negativne osjećaje,
a ti za to vrijeme nju potići na poželjno ponašanje koje bi s vremenom trebalo ono nepoželjno izbrisati...
Potiči nju neka ga ona podraga, neka vidi kako je dobar, hvali ga kako je lijepo to napravio, kako je lijepo da je igračku dao njoj...i obratno...
Obavezno čim više potići, hvali i primjećuj na glas dobre stvari i reci im da si ponosna na njih zbog toga i neka to prevagne pred negativnim opomenama
...ovo je ključ za sva vrata...

Evo, s obzirom da sam ja u takvoj kaši bila, sad sam u mrvicu drugačijoj kaši, ali te u potpunosti razumijem i zato sam si dala truda da ti nešto napišem,
možda ti koja sitnica pomogne... I da, postoji nekakvo svijetlo na kraju tunela...

[pale]

Nisam jedina .
Starija ima 4 ipo, a mlađa 1 ipo godinu. Koma, koma, koma to je jedino kako mogu opisati vrijeme kad smo nas tri cure same kući. Napominjem da je to kad smo same jer kad je tata kući situacija je bolja iako starija i onda zna histerizirati ali manje. Ja imam osjećaj da stalno vičem na njih, tj na stariju, nikako da pronađemo zajednički jezik i sve to otkad se mlađa rodila. A otkad je prohodala je sve skupa postalo još gore iako sam ja mislila da će ići na bolje. Starija me više ništa ne sluša, kao da me uopće ne čuje, dokle god ne poćnem urlati, a ja sam onda na rubu živaca. Malo mi je lakše kad vidim da nisam sama i ovi vaši postovi pomažu

[rehab]

Obavezno čim više potići, hvali i primjećuj na glas dobre stvari i reci im da si ponosna na njih zbog toga i neka to prevagne pred negativnim opomenama
...ovo je ključ za sva vrata...

Oka, prekrasan post, sa svime se slažem, ali budući da sam upravo udubljena u čitanje Juula osvrnula bih se na ovo.
Ako sam dobro razumjela Juul smatra da prekomjerne pohvale mogu naštetiti djetetu kao i prekomjerne kritike.
Neću sad ići u dublje analize i razlaganje, ali mislim da on stavlja naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća.
Npr. ako dijete nacrta crtež i ponosno nam ga pokaže, bolje je reći : "Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju", nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ". Jer, ako stalno stavljamo naglasak na djetetova postignuća (a mislim da smo svi skupa u toj zamci), možemo kod djeteta stvoriti lažan osjećaj samopouzdanja koji mu govori : dobar si zato što nešto dobro radiš.
Ako stavljamo naglasak na djetetove osjećaje, onda jačamo djetetovu samosvijest : "dobar sam zato što postojim" i skupa s time jačamo pravi osjećaj samopouzdanja. Isto vrijedi i za negativne kritike. Bolje je staviti naglasak na djetetove negativne osjećaje i ono što je dovelo do njih, nego kritizirati i posramljivati dijete zbog onoga što je učinilo.
Naravno, ne pišem ovo samo zato što Juul tako kaže, nego mi to sve skupa ima smisla i mislim da vrijedi probati.

[oka]

Oka, prekrasan post, sa svime se slažem, ali budući da sam upravo udubljena u čitanje Juula osvrnula bih se na ovo.
Ako sam dobro razumjela Juul smatra da prekomjerne pohvale mogu naštetiti djetetu kao i prekomjerne kritike.
Neću sad ići u dublje analize i razlaganje, ali mislim da on stavlja naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća.
Npr. ako dijete nacrta crtež i ponosno nam ga pokaže, bolje je reći : "Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju", nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ". Jer, ako stalno stavljamo naglasak na djetetova postignuća (a mislim da smo svi skupa u toj zamci), možemo kod djeteta stvoriti lažan osjećaj samopouzdanja koji mu govori : dobar si zato što nešto dobro radiš.
Ako stavljamo naglasak na djetetove osjećaje, onda jačamo djetetovu samosvijest : "dobar sam zato što postojim" i skupa s time jačamo pravi osjećaj samopouzdanja. Isto vrijedi i za negativne kritike. Bolje je staviti naglasak na djetetove negativne osjećaje i ono što je dovelo do njih, nego kritizirati i posramljivati dijete zbog onoga što je učinilo.
Naravno, ne pišem ovo samo zato što Juul tako kaže, nego mi to sve skupa ima smisla i mislim da vrijedi probati.

Ma ja sam to sve pisala uglavnom sa nekog općeg i osnovnog stajališta nisam išla u te dubine koje su važne i na koje u ovakvim
ludim životnim periodima niti ne stignemo misliti već moliti i truditi se da svi zajedno pozitivno proživimo dan.

Svakako se slažem sa tobom, ma ništa u životu ne smije biti prekomjerno pa tako niti te pohvale i kritike....
ajde ti čitaj dalje pa nas ukratko izvještavaj o tim korisnim stvarima-onako kao korisne natuknice
Imam Juula doma, ali ništa ne vidim čitati knjige pod večernjim svjetlom tako da ga nisam pročitala detaljno...jer me zanima.
Čekam bolje oči pa se možda jednom primim knjige.

Znači naučili smo :

1. Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju"(, nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ")-naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća