Citiraj Elinor prvotno napisa Vidi poruku
Znam što bih trebala, ali ne ide. Postaje mi lakše vikati na dijete nego do besvijesti pričati i tisuću puta ponavljati, jer ionako nema nikakvog učinka, zar ne? Onda se dogodi da mi sin ode na ferije kod ujaka i ujne na par dana, i da svi ostanu bez teksta kako je to divno odgojeno dijete! A ja se grizem jer mi to drugi moraju reći! Ipak mi dolazi u glavu da su sve te beskrajne priče zapravo urodile plodom i kad mame nema blizu, on se ponaša prema onome što sam mu usadila. Odlučujem se sabrati i vratiti djeci mamu. Dolazim po dozu hrabrosti na ovu temu i postane mi lakše što nisam prva mama na svijetu koja je izgubila kompas. To je bilo jučer.
Danas sam sa svojom dječicom provela krasan dan! Zadovoljna sobom, ponosna na njih. Jedna lasta ne čini proljeće, ali nadam se da smo napravili prve korake prema izlazu iz ludnice.
Ja mislim da većina nas zapravo dobro zna/osjeća što bi trebalo. Ionako probaš malo ovo, malo ono, pa vidiš što pali. Problematično je samo to što je cilj dugoročna korist, a to je tako teško dočekati, pa svi katkad zapnemo u letargiji i sumnjamo u konačni ishod.
I ja sam tijekom godina sama došla do ovoga o čemu govore oka i rehab (uz naravno čitanje i educiranje, ali ništa mi od onoga što sam pročitala nije bilo strano ni novo, ali naravno da sam sumnjala čim rezultat nije bio trenutačan), ali izdržati taj teret odgovornosti u toj neprestanoj borbi, ponavljanju stalno jednog te istog....ma iscrpljuje najviše psihički i emocionalno...ne možeš se dati koliko bi htio i uslijed tog konstantnog pražnjenja, očajnički tražiš nešto da te ispuni...
Ma moji su svaki sam, 1 na 1, prekrasna djeca, al zajedno još uvijek funkcioniraju samo tim pretjeranim iskazivanjem dominantnosti jedan drugome, a jedan bez drugoga ne mogu i ne volim ih razdvajati da bih ja imala par minuta mira...iako bi im to možda trebalo...a i meni...