Oka, prekrasan post, sa svime se slažem, ali budući da sam upravo udubljena u čitanje Juula
osvrnula bih se na ovo.
Ako sam dobro razumjela Juul smatra da prekomjerne pohvale mogu naštetiti djetetu kao i prekomjerne kritike.
Neću sad ići u dublje analize i razlaganje, ali mislim da on stavlja naglasak na osvještavanje i naglašavanje djetetovih osjećaja, a ne postignuća.
Npr. ako dijete nacrta crtež i ponosno nam ga pokaže, bolje je reći : "Lijepo, čini mi se da jako uživaš u crtanju", nego : "Bravo, lijepo si to nacrtala ". Jer, ako stalno stavljamo naglasak na djetetova postignuća (a mislim da smo svi skupa u toj zamci), možemo kod djeteta stvoriti lažan osjećaj samopouzdanja koji mu govori : dobar si zato što nešto dobro radiš.
Ako stavljamo naglasak na djetetove osjećaje, onda jačamo djetetovu samosvijest : "dobar sam zato što postojim" i skupa s time jačamo pravi osjećaj samopouzdanja. Isto vrijedi i za negativne kritike. Bolje je staviti naglasak na djetetove negativne osjećaje i ono što je dovelo do njih, nego kritizirati i posramljivati dijete zbog onoga što je učinilo.
Naravno, ne pišem ovo samo zato što Juul tako kaže, nego mi to sve skupa ima smisla i mislim da vrijedi probati.