hej cure. ne javljam se baš nešto često jer mi vas je uglavnom dovoljno čitati kako bih pronašla ideje ili rješenja problemčića sa klincima ili kolačima, recimo.

sada mi zapravo treba pomoć. iako ne znam točno kakva. jer ne znam točno što mi je. ali čini mi se da polako i sigurno tonem u depresiju. sad bi bilo dobro opisati svoju situaciju, jel? ovako...

prošla sam u životu ružnih i lijepih stvari, kao i svi mi ostali, pretpostavljam, i uvijek sam se nekako uspijevala nositi sa stvarima koje mi je život dobacivao. ja sam jedna od onih koje su oslonac svima a u nikome ga ne traže za sebe. rijetko kada bih okolini uopće pokazivala da mi je teško. nekako mi to nije nikad bilo previše potrebno. naučila sam samu sebe dobro osluškivati i predvidjeti gdje bih mogla zapasti u neku emotivnu zavrzlamu. vjerojatno zato i sada tražim pomoć iako mi to po prirodi teško pada.

uglavnom. pronašla sam svog muža, svoju srodnu dušu ili štaveć, zbog mojih zdravstvenih problema morali smo požuriti na djecu pa nisam uspjela završiti fakultet na kojem sam rasturala. došlo prvo dijete, klasične brige, sve 5. ja oko njegove prve godine počela tražiti posao ali tada nam je došla ova naša famozna kriza i tržište rada zamrlo. kako ćemo, šta ćemo, mi odlučili ići na drugo dijete, kao pa neće ta kriza vječno trajati, a do tada ćemo mi ''obaviti'' djecu. došlo drugo djete, opet klasične brige, ja i dalje sve 5. malo smo se u svemu tome muž i ja pogubili ali ništa strašno, svaki put bi se ponovo pronašli...

ali sada dolazi muka... stariji sin ima 4god, mlađi 1,5. nisu teški, dobri su i razumni za svoju dob. unatrag jedno mjesec dana manjem počeli zubi radit kaos u ustima, boli ga grozno, pogotovo sad sa trojkama i to ga nekako gura u nervozu koja se sad pretapa u ''fazu'' i čini mi se da bi moglo prijeći u terrible twos. on ne prestaje cviliti i plakati i histerizirati po cijele dane. oko mene konstantna buka. živci potpuno stanjeni al ja se ne dam. strpljiva sam zbilja preko svih granica, ne izderavam se, objašnjavam, mali kad zabrije, ignoriram ga - i to pokazuje rezultate. oni zasad zbilja ne vide promjenu na meni. jer ne dozvoljavam da je vide. ali iznutra se lomim. svako malo pobjegnam kad me ne skuže i plačem u kupaoni. izluđena sam.

s druge strane ne mogu posao naći. i osjećam se ko nametnik svima oko sebe. nemamo novaca, tonemo u minus

s treće strane nemam volje za razgovor s nikim, muža najradije izbjegavam po stanu, zatvorila sam se u svoju glavu i počinjem se polako čudno ponašati... histerično čistim, pa histerično kuham, pa odjednom izgubim volju za svim, jedan dan sam luda od energije ali ne nekae pozitivne, nego nekakve sluđene, pa onda odjednom totalna letargija...pa ne skuham ručak, pa me peče savjest što ga nisam skuhala pa sam još više u komi... sitnice me dotuku... nemam frendica za razgovor o tome jer nijedna nije u tom filmu, nemaju djecu, grade karijeru, ne kuže. starci su mi super ali pripadaju onoj generaciji koja ne priznaje postojanje psihičkih tegoba... otišla bih psihologu ili psihijatru ali nema love za to...

ne znam što mi je činiti... okružena sam divnom obitelji i ne želim da to počne utjecati na njih...

ako tko ima kakvu ideju... thanx