a šta sad..?

[flopica]

mislim da bi možda najprije trebala potegnuti svim silama da se zaposliš. za početak bilo kakav posao. nekako iz svega iščitanog meni tio liči na klasičnu krizu koja nastupa kad nemamo života izvan kuće ( osim naravno mama koje su izabrale takav stil života i savršeno su mirne i zadovoljne takvom odlukom), kad imamo osjećaj da je sve naše na stand - by... kad nam jako fali jedna plaća uz sve, to onda utječe na nas svakodnevno. kad osjetimo da je sad vrijeme da malo vremena posvetimo i samo sebi. a onda se i problemi takvog tipa nekako sami od sebe krenu rješavati ili ih zapravo primjećujemo u manjoj mjeri ili ih zapravo nemamo više vremena primjećivati. sretno!

[rehab]

mislim da bi možda najprije trebala potegnuti svim silama da se zaposliš. za početak bilo kakav posao. nekako iz svega iščitanog meni tio liči na klasičnu krizu koja nastupa kad nemamo života izvan kuće ( osim naravno mama koje su izabrale takav stil života i savršeno su mirne i zadovoljne takvom odlukom), kad imamo osjećaj da je sve naše na stand - by... kad nam jako fali jedna plaća uz sve, to onda utječe na nas svakodnevno. kad osjetimo da je sad vrijeme da malo vremena posvetimo i samo sebi. a onda se i problemi takvog tipa nekako sami od sebe krenu rješavati ili ih zapravo primjećujemo u manjoj mjeri ili ih zapravo nemamo više vremena primjećivati. sretno!

Potpis ko kuća.
Bia sam jedno vrijeme u sličnoj situaciji. Trudnoća je došla neplanirano, taman počela raditi, u cvijetu mladosti, čitav svijet preda mnom... A onda odjednom intezivno dojenje, beba koja stalno traži nosanje, vježbač, kuća za održavanje, muž na poslu, višak kilograma (na to sam uvijek bila osjetljiva, moj jedini kompleks). Sve se promijenilo kad sam se vratila na posao. Taj osjećaj kad se ujutro našminkaš, obučeš u lijepu odjeću, radiš ono što te ispunjava, družiš se sa divnim kolegama... Totalno drugi osjećaj, to mi je svaki dan punilo baterije, dalo mi poticaj da se brinem o sebi, smršavim, da dođem sretna kući djetetu i mužu. Znam da je teško zaposliti se, ali pokušaj barem sat-dva dnevno naći vremena za sebe. Vježbanje je izvrstan ispušni ventil, teško je natjerati se, ali kad jednom počneš osjećaj je odličan. Otići s frendicama u šetnju jednom tjedno, organizirati neki babinjak u kući navečer kad djeca zaspu. Natjerati se svako jutro da se našminkaš, da odjeneš lijepu majicu i traperice, a ne staru otrcanu trenirku. Molitva, meditacija. Sve su to male sitnice koje ne koštaju, a koje će ti dati elan. Ako ne uspije, možda je problem zaista dublji, onda svakako otiđi psihologu-psihoterapeutu.