curke, hvala vam od srca...

divne ste i hvala vam na strpljenju da se posvetite nekome koga ne poznajete.

čokolada - čovječe... ko da si me skenirala...

a sad... ja svom dragom već duuuugo itekako dajem do znanja da sam u opasnosti i samim time i naš brak, naš odnos, ali on nema pojma kako da mi pomogne, nije baš maštovit. samo mi se miče s puta i ponavlja ''a jesi danas bolje? još ne, ha?'' a mene počne peći savjest što se nisam dotad već ''ozdravila''. jesam perfekcionist, oduvijek, ali ne inzistiram na tome od drugih, inzistiram kod svoje obitelji samo na tome da svi daju najbolje od sebe.. navikla sam muža da sam ko od kamena i sad je i on u šoku. još kad mi krene sa ''a kad ćemo se mi posexati?'' onako s tužnim pogledom, dođe mi da se bacim s balkona... ima totalno krivi pristup prema meni, komunikacija nam je koma, dosad sam sve naše probleme rješavala ja forsanjem da razgovaramo i istjeramo sve na vidjelo, ali sad nemam rješenje, nemam volje za razgovorom i želim da bar jednom ne moram crtati put kojim ćemo doći do boljitka. želim da se napokon netko pobrine za mene. a on to ne zna.

što se tiče razgovora s mamom... ona to sebi ne može priznati. njoj je priznavanje da ti je teško ili da si u depresiji ravno porazu. kad i krenem o tome ili promijeni temu ili mi kaže jednostavno - ''ne možeš si priuštiti da sad budeš slaba...'' kao da je to nešto što sam izabrala. i uostalom otkad je slabost priznati da imaš problem? o tome da uzme klince... zapravo mi ne koristi... ja ih odgajam u kvalitetne ljude, kidam se u pokušaju barem, a ona je to u stanju u jedno popodne sve vratiti na početak. razmazuje ih i onda kad mi se vrate još mi je gore jer samo kmeče, plaču i ništa im nije po volji. ali, eto, stariji ipak ide na tjedan dana na more sa svekijima pa ćemo nas troje za tjedan dana za njim. nije da sam nepopustljiva

ovo za odlazak doktoru je dobra ideja ali moram još skupit m*da da se odlučim na to. jer onda definitivno moram priznati da imam problem a u meni ipak teče majčina krv i meni je to kao neka vrsta poraza jer mi je grozno teško tražiti pomoć. ovo je lako... ovdje sam anonimac

a i ako krenem doktoru to onda znači organizirati čuvanje djece a onda i obrazloženje zašto ih treba odjednom čuvati, pa onda neizrečene osude majke i svekrve o tome kako sam podbacila iako imam sve što mogu poželjeti i puno više nego su one ikad mogle sanjati i blablabla.

užasna sam zapravo prema sebi... postavljam si grozno visoke kriterije a ako imalo odstupim ljuta sam na sebe... recimo... zadnja trudnoća mi je ''donijela'' 25kg. išla sam na porod sa 95kg na 175cm visine. ko slon. nakon poroda bila na 90kg. u godinu dana sam vježbom i trudom došla na 68kg. super, jel da? da. ali ne i u mojoj glavi. tu sam zapela a ja bi još skinula tipa 4-5kg. tuka nezadovoljna. svima drugima tupim kako moraju moći naći zadovoljstvo u svemu što imaju i sami u sebi. tolikim sam prijateljima pomogla svojim super govorima i poticajima, stvarno ih ''vratila na pravi put'' a sebe cipelom! da bar mogu angažirati nekoga na tipa mjesec-dva da me hvali svakodnevno i da mi digne samopouzdanje hahahaha