cure su ti sve dobro rekle. za psihijatra ti ne treba novac nego uputnica liječnika i odeš kod 'socijalnog'. moj savjet ti je da to i napraviš jer čim se ti osjećaš da trebaš s nekim razgovarati, to i napravi. s druge strane, ja ne bih rekla da s tobom nešto nije u redu već naprosto da te tište klasične brige preopterećene majke, žene. nije lako s dvoje male djece ()ja ludim i sa jednim, nije lako niti biti bez posla i s premalo novca...naravno, stisni čim jače da nađeš neki posao. bilo kakav da se malo makneš od kuće, razgovaraš s ljudima o nekim drugim stvarima a ne samo o djeci. to je naprosto dobro za dušu. i probaj si organizirati neko vrijeme za sebe pa makar i s tim prijateljicama koje nemaju djecu...svaki razgovor s nekim drugim, da nije uvijek sve isto će ti napuniti baterije. ja imam svoje žensko društvo. sve smo različite, različitih prioriteta. nalazimo se jednom mjesečno...to ti je melem za moju dušu. nekad pričamo o seksu, nekad o djeci, nekad o poslovima...modi, muževima...bilo čemu. no ono što je standard je smijeh. a čovjek se tako lako zaboravi smijati kad ima bebice, obaveze, minuse na računu...nađi si vrijeme za sebe. i jednostavno svima ostalima reci da se snađu bez tebe. moj primjer, ja sam popizdila kad je moj mali imao nekih 8 mjeseci (on je ful zahtjevan i fakat me rastavljao na atome). u jednom trenu sam shvatila da nemam ništa osim njega, ne izlazim, ne družim se, ne štrikam, ne trčim, samo se vrtim oko njega. rekla mužu da ja moram početi ići van, na što mi je on rekao pa ni ja nigdje ne idem. i to je bilo točno. no on je išao na posao svaki dan, družio se tamo s ljudima, popio kavu, čuo nešto novo, nešto zabavno, nešto glupo, a ja sam gugutala dječje pjesmice. kad sam si odredila izlazak jednom mjesečno (što je zapravo jako malo), vratila se na posao ja sam se spasila