Ma, znam da postoje faze i da postoje "napornija" i manje "naporna djeca, i da je puno mama na forumu neispavano i da im je "dosta"... no, moje je pitanje da li je netko prosao ili prolazi stvarno kroz "Dosta mi je" tj. "Osjecam da je to bilo to i prekidamo polako...".

Naime, znam da se kaze da dojiti treba dok to pase i djetetu i majci, a sad osjecam da ovoj majci to vise ne pase. Pripadam mozda onim sretnicama koje su imale 0 problema s dojenjem i dozivjela sam ga potpuno kao prirodnu i laku stvar (samo jednom sam nazvala SOS telefon kad sam s Lukinih 5 mjeseci nacas posumnjala u kolicinu mlijeka - i uvijek se sjetim da ako sam ja bez ikakvih problema u vezi dojenja i dosta informacija u vezi istog posumnjala u kolicinu mlijeka kako je tek lako pokolebati zene s problemima i bez potpore...). O.K. imala sam neke faze i krize, kad mi je dojenje bilo nesto napornije, kad je Luka bio "stalno" prikopcan, no ovo sad je, cini mi se, drugacije.

Iskljucivo smo dojili do iza 6 mjeseci, a sad Luka ima 21 mjesec. Zadnjih mjeseci je dojio navecer i ujutro, a samo ponekad (pogotovo kad je bolestan) preko dana.
No, evo, mogu reci da u zadnje vrijeme osjecam otpor prema dojenju - cak fizicku neugodu. Jos uvijek mi je malo krivo zamisliti da je to vrijeme proslo, ali sam najcesce sretna kad Luka ne trazi. Broj podoja smo vrlo prorijedili zadnjih dana - na cak samo 1 dnevno, te krecemo prema 0 - uglavnom na moju inicijativu no i Luka je to zadnjih dana prihvatio i trazi sve rjede. Kad "dudla" (kako kaze) onda se strasno veseli, no to vise ne traje dugo, te iza voli piti jos i mlijeko iz flasice.

Iako uvijek postoji mala mogucnost da mi je nesto "napunilo glavu", sklona sam ovaj svoj sadasnji osjecaj tumaciti (buduci da je sve kod mog dojenja islo tako "prirodno", "instinktivno") kao prirodan i da mi iz nekog razloga moja priroda vec sada kaze "O.K. Dosta je.".



Iskustva slicna, mozda?