Teško podnošenje frustracije...

[cappy]

Ajme gita oprosti, nisam vidjela tvoje pitanje! Žao mi je. Što se tiča savjeta konkretnih za moju curku možemo na pp, ako ti nije nezgodno čisto da tu ne gnjavim druge sa mojom pričom.

Ja vjerujem da bi detaljniji opis vaše priče, tj.konkretni savjeti i primjeri itekako nekome mogli pomoći , tako da nemoj da ti bude nezgodno i sigurno nećeš nikoga daviti.

[meda]

kod nas su ispadi frustracije zbog sitnica prestali kad je glavni uzrok uklonjen. sva privremena rjesenja su samo pogorsavala situaciju.

[pomikaki]

tvoja neće, a moja urla da se ne može smiriti, bez zagrljaja
a može jer da me nema bi se odmah smirila.
dakle, da smirim svoju savjest, prvo je zagrlim, jako kratko, ona se smiri, više ne urla, onda sjednemo na kauč i pričamo o tome što se desilo.
pa mi kaže da ne zna što joj je došlo u mozak LOL
pa joj ja kažem da slijedeći put, kad joj dođe u mozak da tako vrišti, baca stvari (ovo me još više izludi od vrištanja), da brzo kaže mozgu da prestane jer na kraju smo svi ljuti, ona u suzama, izderanog grla, umjesto da se zezamo i smijemo.
pa kaže da dobro. al slijedeći put opet mozak ne sluša

pa ja je isto zagrlim, pa pričekam malo, i onda počnem objašnjavati što mi se sve nije svidjelo i što neću da radi
onda ponekad još malo plače a nekad se ponešto i dogovorimo
ali to je isto kratkog vijeka
valjda idemo u nekom pravcu, ali očito ne baš ekspresno

[ivanas]

Moje srednje dijete sada 2g i 9 mjeseci je u toj fazi urlanja. Do orije tri mjeseca to veselo tvrdoglavo stvorenje s kojim si se ipak uspjevalo dogovoriti postaje malo čudovište koje urla iz petnih žila kad mu nije po volji. Čudno mi j to da dijete kako je starije postaje nerazumnije a ne obratno.
I ne znam često kako se postaviti, maknem ga u drugu prostoriju jer jednostavno poludim ako te vriskove slušam neko vrijeme. Okidač može biti bilo što, ako ne dobije nešto što želi ili npr. ne može naći neku igračku, pomognem mu u traženju, objasnim da smo probali al nismo uspjeli a on krene urlati.
Kod nas se ta faza poklopila sa dolaskom brata(donekle je možda i uzrokovana time) a s druge strane s brojem djece su se stanjili živci i čovjek je umorniji i eto ti ga.

Meni na kraju nisu problem ispadi niti djeca nego ja sama sebi, kako sebe trenirati da ostaneš skuliran i reagiraš kako treba(moja interna statistika je da 4 od 5 puta uspijem biti cool, a 5 put i ja povisim glas, nekad i dreknem, što nije nimalo poželjno rješenje. Počela sam s brojanjem u usebi, ne pomaže, jedino probam udahnuti duboko par puta pa nekad uspijem smiriti svoje živce.
Djeca izvlače ono najbolje iz nas, a bome i najgore. Imala sam skroz drugo mišljenje o sebi prije nego sam postala mama, nisam mislila da će me itko uspjeti ovako lako izbacivati iz cipela.