Evo mene...sa ogromnom knedlom u grlu...plačem samo kad se sjetim!

Meni je naše javno zdravstvo još jednom pokazalo da smo mi totalno bespomoćna bića koja se ne mogu izboriti ni za sebe, ni za svoje dijete, a oni su Bogovi! Čitam kako ste samo išli za svojim djetetom, bez pitanja, i plače mi se...meni su dijete uvezli u sobu u sklopu operacijske sale i na moje zaprepašteno pitanje- "Zar joj ne dajete sirup za sediranje i uvodite braunilu u običnoj sobi, dok je još samnom?!?!" odgovorili da "ne, tu imamo sobu gdje to radimo i vi ne smijete tamo!"...i zalupljena vrata pred nosom. A kad se sjetim svog hrabrog anđela-ni glasa nije pustila kad su je tako odveli od mene, srce mi pukne i dođe mi da iskočim iz vlastite kože! Nakon 5 minuta počela je vrištati-mama, mamice i nije prestala sljedećih 2 sata-koliko je prošlo do početka operacije! U jednom sam trenutku odškrinula vrata hodnika u kojem je operacijska sala i molila doktoricu koja je izašla van da me pusti k njoj-nije mi dala! Čak me uvjeravala da uopće ne plače...a i mm i ja smo valjda ludi i umišljamo da se cijeli hodnik ori od njenih vapaja! Muž me jedva izvuče van iz bolnice da dođem malo sebi, vratimo se za 10 minuta, ona i dalje vrišti....ja počnem još jače plakati i u svojoj nemoći počnem govoriti- "tu je mama, ali me ne puštaju tebi!" Ona počinje još jače plakati i zvati me. Utom dolaze 2 sestre sa odjela- da su njih zvali kirurzi, da ulazim u operacijsku salu! i pravim probleme, da ne dramim, da ona ne plače, nego se igra i smije se, itd.itd. Ma ja vam ne mogu opisati taj grozni osjećaj...najgori osjećaj u mom životu! Osjećaj nemoći, straha za dijete, milijun pitanja u glavi, osjećaj da ću iskočiti iz vlastite kože....mislim da svaka majka može zamisliti kako bi se osjećala na mom mjestu! Majke koje rade u toj bolnici nisu to mogle...sve su se čudile, a jedna je čak i bila beskrajno bezobrazna i prema meni i prema mom djetetu za vrijeme boravka.

Sve je to završilo....moje dijete ne priča o tome....mene je strah i pitati je nešta o tome...htjela bih zaboraviti, ali znam da nikad neću moći!
Ostalo je milijun pitanja u glavi....jedno od njih je ono "kako su je zadržali da ostane na tom krevetu?"....ne želim ni pomišljati!!!