kako reći djeci...

[cvijeta73]

prvo i osnovno - ja se ne rastavljam

ali, kako u zadnje vrijeme pružam po kućama psihološku pomoć , dobila sam zadatak da malo o temi pitam vas. rekla sam da ste jako pametne :mgreen:

iz razloga što se nismo složile. prijateljica koja se rastavlja i ja.

kratki uvod - dakle, rastavljaju se, oboje razumni, sporazumno, sve u najboljem redu, koliko može biti u najboljem redu. starije dijete će u devetom mjesecu krenuti u školu, mlađe ima 3 i pol godine. odlučili su sačekati do prvog mjeseca, da se stariji malo privikne na školu. i onda bi se tata iselio, a dva-tri dana prije bi sazvali djecu i zajednički bi im, prema literaturi kako već ide, i koju intenzivno proučavaju, objasnili situaciju.
dakle, ovako nekako:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=155&Show=889

ja sam to tek sad pročitala, nisam čitala ništa od toga, jer mi srećom nije trebalo, ali kad se probam prisjetiti sebe, kao djeteta, nikako ne bih voljela da me se tako sazove na sastanak (već to je nekako neobično, zar ne?) i da mi se priopći tako jedna promjena u mom životu. mislim, jasno mi je da ne valja nikako, al ovo mi se čini nekako - prestrašno. mislim da bih cijeli život pamtila taj razgovor. nije prirodno.
ne znam, ja ne bih tako.
ja bih nekako da nema tog razgovora. ne volim te razgovore.
nego, pomalo. onako kako su oni došli do spoznaje o razvodu. a ne ovako, iz vedra neba pa u rebra. da on odlazi pa se vraća pa se raspravljamo pa se svađamo pa ja tužna pa on tužan - mislim da život treba živjeti s djecom, kakav god da je. da uz put čuju jer do trenutka rastave, to na kraju krajeva nit nije imalo veze s njima. da čuju riječ rastava, da sumnjaju u rastavu, da pitaju -mama, a što to znači rastava.

mislim, možda oni i kuže da se nešto dešava, u što iskreno - sumnjam.

sve je to po preporuci psihologa, ali, ja se već nisam složila ni s ovim čekanjem do kraja prvog polugodišta. opet mi je neprirodna situacija.
znam da nisam stručna i da tko sam ja da dajem savjete o tome kako djeci priopćiti razvod. i vjerojatno pišem (i pričam) gluposti.
al eto - uvjerite me.
samo da znate, praćene ste i izvana

e da, ifi, pls, odluka je definitivna, nema više nazad.

[Beti3]

Ne znam kako djeci reći da se roditelji rastaju, ali znam kako im objasniti da tate nema doma mjesecima. I da se u njihovom životu ne mijenja previše to što mama preuzima potpunu brigu. I da je život takav. I da će tata doći.

Shvaćaju to oni. Onom malom vrijeme ionako nije baš jasan pojam i reći mu da tata odlazi, ali će se vidjeti uskoro, je po mome mišljenju sasvim dovoljno. Ne znam ni koliko ovaj veći razumije sve to, ali valjda neće saznati da je njegova škola razlog da su roditelji još zajedno, iako ne mogu ni vidjeti jedno drugo, a kamoli živjeti skupa.

Brrr, ne sastanak. Neka im to bude normalan tijek života. Mama i tata više ne žive zajedno i točka. Mama i tata i dalje ostaju njihovi mama i tata, samo na raznim adresama. Bez drama i predstava. Ionako će im se svijet okrenuti, ne treba im više od toga.

Puno gore će biti kad im bude trebalo objasniti mamu br 2 i tatu br 2, što će sigurno doći ( valjda dotični već ne čekaju da završi prvo polugodište...)

Samo neka mali mišići budu sretni, volite ih mama i tata, vi veliki ste ionako nebitni.

[flopica]

baš si me bacila u razmišljanje... kako reći, kako?
ne valja sastanak, ono, sjedanje za stol i pročišćavanje grla, najava
bome ne valja po meni ni u prolazu natuknuti, kako bi to tek izgledalo

ma ne valja nikako, jer je teško i bolno. možda polagani uvod od par dana, tjedana,
uvlačenje u temu razvoda postepeno što ja znam
knjige u kojima roditelji likova ne žive zajedno, recimo čitati navečer i komentirati
zatim filmovi slične tematike

možda ne pričam suvislo, ali jedino mi takav pristup pada na pamet
ako ima neki dječji psiholog na forumu, bilo bi mi drago čuti i struku...

[krojachica]

knjige u kojima roditelji likova ne žive zajedno, recimo čitati navečer i komentirati
zatim filmovi

Ima onaj jedan fora film sa michelle pfeiffer i clooneyjem, u kojem su njih dvoje rastavljeni,
imaju svaki jedno dijete i stalno nešto jurcaju okolo...

[Forka]

ja sam, cvijeto, sklona tvojem tijeku misli

dapače, uvjerena sam da djeca već kuže... jer djeca sve kuže, a mi ih odrasli često potcjenjujemo...
i sigurna sam da, kad bi ih se i sazvalo 'na sastanak' zapravo ne bi bili previše iznenađeni onim što bi čuli...
ustvari niti ne kužim kako se takve stvari uopće mogu skriti od djece, tako da oni 'padnu s marsa' kad im se priopći... to po meni znači da obiteljski život u dotičnoj obitelji niti ne postoji, ili, ako postoji, sveden je na neke glumljene situacije, što mi je sve, kako ti veliš, neprirodno... da ne upotrijebim neku ružniju riječ...
tak' da bolje da ne obrazlažem dalje...

[blackberry]

ja sam dijete rastavljenih roditelja. i to je svakako utjecalo na moju osobnost danas.
rastava, kao rastava meni nije bila problem...iako je uvijek tinjala negdje u meni ona nada....dok nisam odrasla...
ni mama br2 ni tata br2 nisu problem...kad su ti roditelji sretni.

ono što meni, djetetu u meni, najviše smeta jest upravo gluma...a kad čujem rečenicu - radi djece...u meni se probudi strašna ljutnja.
jer se time, možda nesvjesno, nesreća roditelja svaljuje na dječja leđa.
djete samo želi sretnog roditelja.
postoji razdoblje prilagodbe, koje je kod svakog djeteta drukčije...
i što je prisniji i iskreniji odnos roditelja i djece, to su i prilagodbe bezbolnije.
u suprotnom se događaju svakakvi problemi...a osnova svega mislim da na kraju bude nepovjerenje...

zato ja ne bi glumila svojoj djeci...i ne glumim. oni vide i sreću, i svađu...čuju i smijeh i viku...vide i čuju život u kojima su emocije ključne...
radije bi dozvolila da naslute sve...kako cvijeta kaže...
ovako će biti dovedeni pred gotov čin i ja bi se kao dijete osjećala prrevareno.

[gita75]

Ja ne spadam u toliko razumne osobe da bi čekala do kraja polugodišta da se rastanem, isuse, valjda bi poludila.

[krumpiric]

Ja ne spadam u toliko razumne osobe da bi čekala do kraja polugodišta da se rastanem, isuse, valjda bi poludila.

x
isto spadam u ljude koji bi rekli djeci drugačije, nikako sastankom, to mi je tako-neprirodno. A djeca su genijalna, oni sve negativne faze ionako osjete, ma koliko mi "odgađali".
Nekako imam dojam da te falše "čekat ćemo ovoono" emocije-ionako djeci ne promaknu, ono,dubinski.

[Peterlin]

x
isto spadam u ljude koji bi rekli djeci drugačije, nikako sastankom, to mi je tako-neprirodno. A djeca su genijalna, oni sve negativne faze ionako osjete, ma koliko mi "odgađali".
Nekako imam dojam da te falše "čekat ćemo ovoono" emocije-ionako djeci ne promaknu, ono,dubinski.

Slažem se s ovim. Djeca uvijek znaju što se događa... Ne bih se iznenadila da djeca "iznenade" svoje roditelje koliko su već prokužili situaciju. Nekima (starijima) objava rastave bude pravo olakšanje, ako to rješava zategnute kućne odnose i gadnu atmosferu. Čak i malima, koji kuže da je nešto loše, a ne znaju što.... Dobro je u cijeloj priči što odrasli ovome pristupaju zrelo i odgovorno. Držim fige da sve prođe dobro, a sama izvedba ovisi jako o ljudima. Snaći će se oni već... Rez treba napraviti i reći djeci, pa što prije - to bolje, kad su već tako odlučili.

[pomikaki]

prvo i osnovno - ja se ne rastavljam

ja se već trznula

na tvoje pitanje, ja sam isto znala zamisliti se kad bih vidjela te upute o zajedničkom službenom priopćenju roditelja
zbilja ne znam kako bi to izgledalo da to trebam obaviti
prvo, svaka čast onome tko je tako pribran i kul da može to zajednički obaviti s čovjekom prema kome u tom trenutku ne može biti baš ravnodušan
i definitivno situacija djeluje umjetno i previše napeto - napeta sam samo dok to zamislim

dakle ja bih to radije obavila nekako manje formalno
prvo jedan a onda drugi da popriča s djecom, ali uz dogovor da se sve obavi po pravilima, bez optuživanja drugog i slično - evo tako mi se čini da bi bilo najprirodnije, ali nisam ja Jasper Jull
i radije bih radila na tome da se dugoročno ostvari odnos bez zamjeranja i bez kasnijih incidenata, kakav je već potreban zbog djece - odnosno sve ostalo što se savjetuje u ovakvim tekstovima mi zvuči ok ali taj Veliki Razgovor baš i ne

moguće da su tvoji prijatelji tako kul ljudi da su to sposobni učiniti, možda ako je utrnuo svaki i najmanji tračak osjećaja jednog prema drugom, ali ja si iskreno ne uspijevam predočiti nešto slično a da nisu oboje kiborzi

[pomikaki]

I istina je da svi psiholozi i obiteljski savjetnici savjetuju to što planira tvoja prijateljica - meni se ipak to čini kao teorija koja je previše idealistička kao kad imaš zadatak iz fizike koji zanemaruje sve kamenčiće i krivine na cesti, otpor zraka i ostale sitne smetnje koje moraju postojati
ne znam, na njima je da odluče kako im se čini najbolje, ipak nismo svi isti.

[samamama]

mi smo na srecu prosli ovo kada je moj sin imao 6 mjeseci pa nismo imali nikakav razgovor.
da sada moram to proci vjerojatno nebi od toga radila tako veliku famu. izlozila bi to kao nesto sto se sada desilo i nije nista strasno., samo ce redefinirati i promjeniti neke zivotne situacije. tata vise nece zivjeti doma nego negdje drugdje i to je to.

kada sam prolazila cijelu situaciju i prije razvoda, zapamtila sam jedan komentar ovdje na forumu, ne znam vise od koga, a ticao se toga kako djeca shvacaju to da su jednoroditeljske obitelji drugacije i kako se mire sa time da tata vise nije dio njihovog zivota., a isao je nekako ovako: neki ljudi imaju mercede, mi nemamo., neki ljudi imaju tatu, mi nemamo i to je to.

mozda malo banalan komentar ali ga se cesto sjetim, kad god trebam svom djetetu objasniti neku tesku situaciju, kao ta da tate nema mjesecima, zasto nije tu, zasto ga ne zove, zasto mi ne mozemo kupiti igracke koje mogu drugi itd. Jednostavno kazem; neki mogu, neki imaju, mi nemamo i to je to. Bez puno objasnjavanja kako, zasto i zbog cega.

Nama ovo funkcionira sasvim ljepo. Mozda bi se trebala potruditi objasniti podrobnije sto se dogodilo, zasto i tako svasta nesto, ali iskreno, ni ja ne znam kako dodje do razvoda niti kako ce nas zivot izgledati u buducnosti, pa je mozda najpostenije to i reci djeci. Mozda ih taj odgovor nece zadovoljiti tog trenutka, ali kasnije ce imati vise povjerenja u vas, jer ni roditelji nisu carobnjaci i nemaju sve odgovore, a to je nekada najbolje i reci djeci.

[Bubica]

Ono sto ja vidim kao prednost "sastanka" jest da se djeci na taj nacin daje jasna i nedvosmislena poruka da oba roditelja misle jednako, da su donijela odluku i da je odluka konacna. Ne mozes tako vaznu odluku reći "neformalno" jer ce ju dijete neformalno i shvatiti i jos dugo, dugo gajiti nadu da nade ima.
Ja nisam za nikakva odgađanja i glumljenja iako, priznajem, nasla bi se u 100 cuda kada bi se ovakva situacija poklopila sa kretanjem u prvi razred jer to je zahtjevna situacija za vecinu djece. U svakom slucaju ovo je odluka koju trebaju donijeti roditelji, slazem se da svi znaju kako bi to trebalo izgledati idealno ali, isto tako, da je zivot daleko od ideala. Zato je vazno da se roditelji odluce za onu varijantu koja je ipak njima izvediva.

[krojachica]

načelno se slažem sa cvijetom da bi ja kao dijete više voljela da to ide polakše,
da sama shvatim i da mi bude nekako logično, a ne da mi se ta vijest odjednom nenajavljeno objavi,
ali u praksi sam u bliskoj okolini vidjela primjer da je baš to "polagano" jako zbunjivalo dijete, dijete
više nije znalo kad je tata tu kad nije, a kad bi se vratio, ono se je iznova nadalo i onda opet naravno razočaravalo...
i ako to traje par mjeseci, djeci je to jako dugi period...
djeca uglavnom vole da im je život isplaniran, da znaju što ih čeka i najčešće loše podnose baš tu neizvjesnost,
mogućnost da se stvati poprave bi ih dosta iscrpljivala...
najbolje bi bilo da se javi neko, sada odraslo, dijete rastavljenih roditelja pa da kaže što misli o tome svemu...

[blackberry]

meni su se roditelji formalno rastali kad sam imala 8, a bez oca živim negdje od pete. moj slučaj je specifičan jer nisam bez oca ostala zbog samog razvoda...u tom trenu...pa je razvod naknadno došao nekako očekivano i bez iznenađenja.
ja ne volim formalne sastanke, iako su oni nekad potrebni, jer imam osjećaj da mi se do tada nešto skrivalo, pa mi se sada samo servira. ali, to sam ja...
i razvod roditelja mi nikad nije bio neki problem...dokle god su odnosi između svih novih stranaka jel...i njih samih bili u redu...
što bi značilo, naš se život kad sam ja u pitanju normalno nastavio, samo su sad postojale dvije nove obitelji...a za rođendane i sl...svi smo bili zajedno...

kad dijete osjeti da neki odnos ne valja...lakše prihvati kraj istog, makar ja to tako mislim.

[vertex]

cvijeta, kako misliš da mogu realizirati taj "život" koji bi tebi bolje legao, ako dosad nisu? Taj dio mi nije jasan kako si zamislila. Ako djeca zaista ništa ne slute, onda je situacija već umjetna, i ne znam kako sad realizirati scenarij o kojem pišeš (tata odlazi, vraća se, tužan on, tužna ona...) kad je odluka već tu? Ako slute, a kažu da djeca u pravilu slute (moji da, neke druge stvari) onda je "život" već odrađen.

Sastanak, po meni, ne mora biti nikakav formalni sastanak. Kad je obitelj na okupu, to je sastanak. Meni je razvod prevelika stvar da bi se sazanala usput. Kažeš da su tvoji prijatelji razumni i da sve skupa rade dogovorno i u redu. Onda bi mogli zajedno i s djecom porazgovarati. Ja mislim da jest bitno raščistiti sve što treba, jer mislim da je vrlo realna ova mogućnost da dijete i dalje gaji nadu, a i da prede vlastite scenarije oko toga što se stvarno događa. Mislim još da nije bitno da se na sva pitanja odgovori odmah, niti će djeca vjerojatno znati što žele pitati odmah. Treba im dati do znanja da su i mama i tata tu ako o bilo čemu žele razgovarati.

Inače, kad smo kod "usput", meni je brat s nećakinjama bio u posjeti tri tjedna. Vozili smo ih u subotu na aerodrom, pita mlađa, 4 godine, "A zašto smo na aerodromu?". "Usput" se zaboravilo djetetu reći da putuje doma i da ga čeka preko 12 sati raznih letova. A pakirali su se cijeli dan, i ukrcali kofere u auto pred njom.

[Ines]

ja sam se razvela kad su djeca bila otprilike iste dobi kao i djeca tvoje prijateljice. s tim da je, eto, starija bila u prvom razredu vec dva mjeseca.
od (iznenadne) odluke o razvodu do trenutka kad smo im rekli je proslo tjedan dana i tih tjedan dana je bilo premucno, ja ne bi izdrzala mjesecima tako, najiskrenije.
nije bilo govora o govorenju 'usput' jer smo ipak smatrali da djeca zasluzuju objasnjenje i priliku za razgovor, i njima je cijela ta situacija dosla iznenada (nisu nikad svjedocile velikim svadjama, bacanju lonaca u glave, tisinama i slicno)
konzultirali smo psihologicu, dobili upute koje smo prilagodili nasoj situaciji i - 'sazvali sastanak' (sada sam preletila preko ovog teksta i to je otprilike bilo to).
bilo je tesko i mucno, za sve nas, ali eto - nije se moglo drugacije.

rekli smo im sve sto smo mislili da je potrebno, nazalost ih u istom razgovoru morali obavijestiti i da se za tjedan dana sele sa mnom u drugi stan tako da je to bio jos jedan dodatni stres....

ma jednostvano nije bilo govora o govorenju 'usput'.
razvod roditelja nikako nije 'usputna' situacija pa ju nikako ne mogu usporediti sa onim kad im usput kazem da idemo u west gate. prije bih ju (ruzno, i nemojte me krivo shvatiti, ali nemam drugu usporedbu) usporedila s tim da djetetu treba reci da je netko iznenada umro. to nikad ne bismo napravili usput...

i na kraju, ako je ikakva utjeha tvojoj prijateljici - moja djeca su sada (proslo je skoro tri godine) vesela djeca, prilagode se brzo svakoj novoj situaciji, samostalne su vise nego bi covjek ocekivao za njihovu dob. redovito se vide s tatom, cuju se telefonom, idu s njim (a ove godine i njegovom drugom obitelji) na more.
prvenstveno je bitno da prijateljica i bivsi ostanu u korektnim odnosima i da pricaju s djecom o situaciji kad god djeca to pozele.
zelim im svu srecu.

[vertex]

Super da se napokon javio netko tko ima vlastito iskustvo!

[AdioMare]

pretpostavljam da je cvijeta pod "usput" mislila na doziranje
ono, ne odjednom "sasut" u lice (već ako djeca zaista ništa ne naslućuju ili se samo drugačije nadaju), nego prije toga, pomalo, pripremati djecu na neminovnost rastave kroz nego dulje vrijeme nego je jedan obiteljski razgovor gdje bi se trebalo sve razjasniti i dogovoriti s djecom.
što je bolje, ja ne znam.
koliko je u redu djecu dovesti pred gotov čin (iako znam da će svatko reći da su to stvari za koje roditelji ne pitaju djecu za mišljenje, nego je to tako), koliko je bolje dati im vremena da se priviknu na ideju života pod dva različita krova

bih ju (ruzno, i nemojte me krivo shvatiti, ali nemam drugu usporedbu) usporedila s tim da djetetu treba reci da je netko iznenada umro. to nikad ne bismo napravili usput...

nije da se ne slažem, ali upravo nad ovim i cvijeta dvoji (koliko sam ja shvatila)
je li lakše prihvatiti vijest o iznenadnoj "smrti"
ili je lakše to prihvatiti nakon duge i teške bolesti, kad se ishod može pretpostaviti

šok je oboje, ne kažem, ali je li jedan ipak manji - ne znam

[AdioMare]

ne znam, ne znam
znala bih za svoju djecu, za tuđu ne mogu reći
mislim da svaki roditelj može pretpostaviti što bi njegovom djetetu bio ipak manji šok
(ako razgovaramo samo o tome kako će se saznanje o rastavi odraziti na djecu, dakle, uopće izuzimam roditeljske razloge i njihovu važnost i hitnost - naravno iz ovoga izuzimam zlostavljanje u obitelji gdje bi i samo dijete bilo presretno izaći iz pakla što prije)

i da, ni ja se, kao ni cvijeta (pretpostavljam) ne bih odlučila na "sastanak"

[kam]

Ja sam mišljenja da djeci sve ružne.loše neugodne pa i vesele stvari treba reći ali ne u stilu Sad imamo sastanak pa dođi da ti nešto kažemo.Npr. muz i ja djeci sve govorimo za ručkom ili večerom ili u igri .Moja djeca formalno imaju tatu ali su odrasli bez njega jer je uvjek bio na terenu.Većinu loših situacija ili dobrih sam morala odraditi ja.Zato mi pozivanje djece na sastanak izgleda kao neka kazna ili kao kad idete kod šefa na razgovor.Moje djetinjstcvo je bilo isto tako.Imam tatu ali ga nema nigdje.Da sam na mjestu tvoje prijateljice ,dogovorila bih se s muzem i rekla djeci bez odgadjanja.Djeca osjete napetost iako se oni mozda trude da to djeca ne primjete.Moji primjete kad se posvađam s muzem iako se ne svađamo pred njima.Ja imam nakon svađe onaj odrješiti ton kojim bih ga izbrisala s lica zemlje a kako da ne primjete nešto teže.neke stvari je najbolje rješavati odmah jer se napetost samo kupi i zbog sitnice se lako plane koliko god se oni u prijateljstvu rastajali.A planet će kad najmanje očekuju... pred djecom.

[vertex]

I ja sam cvijetu tako shvatila, ali ako su dosad dobro pazili da djeca ništa ne primijete, a sad je već izvjesno da se razvode - kako onda? Jedino da zaista čekaju neko vrijeme i puste da stvari pomalo dolaze na vidjelo. Samo što je to opet situacija koju treba odigrati, jer nije da će oni zapravo tek početi razmišljati o razvodu, nego je odluka tu :/.
Mislim da nema sumnje da je veći šok kad je neočekivano.

(Pisala sam iza AM.)

[AdioMare]

(pišem iza vertex )
istina, ali ja bih i u tom slučaju, napravila neke predradnje
glupo je, nemam vremena za nešto pametnije, ali tipa pripremiti djecu unaprijed kroz neke priče, razgovore, slikovnice - što rastava uopće jest
što ona znači za neke obitelji (tipovi rastava, nisu sve iste)
pa kako se neki ljudi prestanu voljeti kao bračni drugovi i ljubavnici (prilagoditi uzrastu), ali ostanu prijatelji
prijatelji kojima su i dalje njihova djeca na prvom mjestu, neovisno o tome gdje tko stanovao
možda prvo jedan na jedan, priča mama, a paralelno, negdje, priča tata
dijete ima priliku postavljati pitanja, pa i ono: dobro, neki ljudi, ali vi se nikada nećete rastati?!
pa ima priliku dobiti i jedan spontani i iskreni odgovor da roditelj zapravo misli da se tu o njemu i tati/mami, zapravo i radi
kojom će se brzinom odvijati taj proces spoznaje kod djeteta valjda je individualno, kao i kako će neko dijete reagirati
ako ćemo misliti isključivo na djecu (što ne kažem da se mora i da je ispravno zanemariti sebe), proces bi negdje možda trebao potrajati dovoljno dugo od vremena kada se djetetu počelo pričati o tome, do vremena kada otac/majka, iznese prvu putnu torbu.
ne kažem, negdje je možda i bolje sasjeći, pa kasnije "liječiti"
mislim da bi djetetu prije svega trebalo usaditi spoznaju da su roditelji, pored bračnih, bili u prijateljskim odnosima oduvijek, a to će i dalje ostati
a ako su priojatelji, ne moraju nužno jurnuti kroz vrata već sutra. mogu pomalo iznositi stvari, mogu spavati s djetetom u zajedničkom stanu naizmjenično jedno pa drugo (ne zajedno jer nisu toga tipa par) - improvizirati malo kako će sve to izgledati kasnije
ne vole se dovoljno da ostanu pod istim krovom, ali vole se dovoljno da dijete odrasta sretno usprkos okolnostima

ja sad to malo lupam, sigurno će me neki psiholog demantirati
ali razmišljam o isključivo ovom odnosu, ovih dvoje roditelja i njihove djece
ako su se mogli tako dugo i tako dobro kontrolirati i tajiti pred djecom, a onda se mogu još malo strpjeti da djetetu sjedne odluka o rastavi
mislim da je šokantnije i manje za vjerovati u prijateljske odnose roditelja koji odmah nakon razgovora moraju jurnuti kroz vrata u vlastiti stan

ne bih znala, zanemarite ako je kila gluposti

[vertex]

Nije kila gluposti.
Zapravo, to mi je sasvim u redu, odnosno, vraća me na ono što mi je bilo čudno u preporukama koje su dobili, ali mi je promaklo sad kad sam pisala post. Nije mi logično čekati do kraja polugodišta, da se dijete privikne na školu, a onda tako brzinski sve obaviti, da se tata iseli za dva-tri dana. Kad se već čeka, da se djetetu ne poklope škola i razvod u isto vrijeme, onda radije polakše i s pripremom na razvod. Baš bi voljela čuti zašto je takva preporuka, možda se pokazalo da je tako za djecu bolje?

[AdioMare]

zaboravila sam nešto reći
ne zezam se, majke mi...-
predlažem ovim roditeljima da pričekaju kraj školske godine
ljeto donosi malo ležerniju atmosferu, a i imaju priliku s djecom biti (nadam se) po cijele dane, ne samo vikendom
bit će tu mora, sreće i ponosa zbog, nadam se, odličnog uspjeha na kraju 1. razreda
već ako neće na početku školske godine, a onda ne moraju ni na polugodištu, bolje na kraju
zima je predepresivna sama po sebi i bez rastave
jedino kaj ti s*ebe ljeto, ali šta sad

[Ines]

obzirom da smo u blizoj okolini imali prije naseg razvoda istu tu situaciju - moja su djeca jako dobro znala sto je razvod (naravno, u skladu s njihovim godinama) i 'kako stvari tada funkcioniraju'.
vjerujte mi samo jedno - nema te slikovnice i 'nacelnog' razgovora koji te moze pripremiti na to da se to dogadja - tebi.
sad, da li je mojoj djeci pomoglo to sto su vec vidjele da se ljudi razvode i da neki tata ne zivi s nekom mamom i nekom djecom - nemam pojma.
al da ih je pripremilo - nije.
da im je bilo lakse - ne bih rekla.
znale su da se to dogadja - to je bila jedina 'prednost'

[AdioMare]

ines, vjerujem da je baš tako kako kažeš.

[Bubica]

ma da, isto mi pada na pamet, kada govorimo o tome koliko djeca već znaju. Mislim da su premalena da razmišljaju o razvopdu roditelja, dakle ako i kuze losu atmosferu doma, ako i jesu izlozena svadjama ili "tihim misama" čisto sumnjam da šestogodišnjaku pada na pamet razvod kao moguća opcija, mome sigurno nikada ne bi.

[Kaae]

Ne sjecam se razvoda svojih roditelja, bilo mi je samo cetiri godine. Ali pretpostavljam da me nije cudio jer sam dosta, a onda valjda kako se taj trenutak priblizavao, sve vise bila kod bake (tamo smo preselile nas tri kad su se odlucili razici).

Pretpostavljam da postoji plodno, pripremljeno tlo za razgovor s djecom. Barem se meni tako cini jer ne mogu zamisliti da im roditelji zajedno spavaju i da sve izgleda bas kao i prije (osim ako bas nikad nije izgledalo onako kako to bude u filmovima o sretnim obiteljima). Takodjer pretpostavljam da ne bih cekala tolike mjesece s razgovorom, vec bih, ako stvarno misle da bas tako treba biti, jednostavno u hodu, ali na jasan i nedvosmislen nacin, objasnjavala djeci sto se dogadja.

[cvijeta73]

nisam stigla prije odgovoriti, baš vam hvala na razmišljanjima.

a ines, inesin post je melem za dušu mami koja se slama pri pomisli na djecu i pri pomisli koliko su djeca vezana uz tatu.

ali ako su dosad dobro pazili da djeca ništa ne primijete, a sad je već izvjesno da se razvode - kako onda?

e da, ovo je točno. što je najgore, od kad su odlučili da je rastava definitivna, više se niti ne svađaju. a što se tiče spavanja, spavaju kao dosta nas, svaki u svojoj sobi s jednim djetetom.
možda djeca slute, ali ne slute sigurno da će se netko iseliti iz stana.

ma ja jesam za razgovor, svakako, ali nikako mi ne sjeda ta preporuka, čekati da počne škola, živjeti do tada kao dva cimera gdje uglavnom jedan izlazi iz kuće kad drugi dođe, a onda dva-tri dana prije seljenja reći djeci.
ali čak mislim da to neće biti niti moguće.
i da će upravo kako kaže vertex, taj period biti priprema. i da će iskrsrnuti neki razgovor i prije.
a ovo do kraja školske godine to sam joj i ja rekla. ali sa skrivenom namjerom. a to je nada (samo moja, nažalost) da će ipak ostati zajedno

[AdioMare]

a to je nada (samo moja, nažalost) da će ipak ostati zajedno

i moja. kao nina i bernard
ako ne, želim im sreću u novim životima i korektne, čak i prijateljske, zašto ne, odnose nakon rastave!

[Ines]

vjerujem da su ljudi, pogotovo obzirom da imaju djecu, dobro razmislili o tome da li je razvod stvarno jedino rjesenje.

prijateljici stvarno zelim svu srecu. neka se trudi ostati u normalnim odnosima s bivsim suprugom, ne znam koje su okolnosti razvoda, ali se nadam da je to moguce. djeci je, rekla bih, lakse kad vide da su mama i tata u korektnim odnosima.
moje klinke su isto bile jako vezane uz tatu, mislim i sad su, jako ga vole. po mom iskustvu, bitno je da je tata sto je vise moguce ukljucen u njihove zivote. moj bivsi je odmah nakon razvoda i naseg preseljenja cesto dolazio kod nas, popio bi kavu, poigrao se s njima (ovdje je jedina 'zamka' da djeci stvarno treba objasniti da mama i tata vise nece biti zajedno, da se ne nadaju tome)
kriza je bilo, necu lagati. neposredno nakon razvoda, naravno - puno suza, i njihovih i mojih, puno, puno razgovora. pa jos malo razgovora. pa jos puno. pa poslije jos poneka.

sto bi rekao pametan covjek - sve to dodje na svoje. rekla bih da smo sada svi ukljuceni u ovu nasu pricu manje - vise sretni ko prasci u blatu :D
na kraju, ako mogu pomoci nekim savjetom - tu sam.