ja sam dijete rastavljenih roditelja. i to je svakako utjecalo na moju osobnost danas.
rastava, kao rastava meni nije bila problem...iako je uvijek tinjala negdje u meni ona nada....dok nisam odrasla...
ni mama br2 ni tata br2 nisu problem...kad su ti roditelji sretni.

ono što meni, djetetu u meni, najviše smeta jest upravo gluma...a kad čujem rečenicu - radi djece...u meni se probudi strašna ljutnja.
jer se time, možda nesvjesno, nesreća roditelja svaljuje na dječja leđa.
djete samo želi sretnog roditelja.
postoji razdoblje prilagodbe, koje je kod svakog djeteta drukčije...
i što je prisniji i iskreniji odnos roditelja i djece, to su i prilagodbe bezbolnije.
u suprotnom se događaju svakakvi problemi...a osnova svega mislim da na kraju bude nepovjerenje...

zato ja ne bi glumila svojoj djeci...i ne glumim. oni vide i sreću, i svađu...čuju i smijeh i viku...vide i čuju život u kojima su emocije ključne...
radije bi dozvolila da naslute sve...kako cvijeta kaže...
ovako će biti dovedeni pred gotov čin i ja bi se kao dijete osjećala prrevareno.