cvijeta, kako misliš da mogu realizirati taj "život" koji bi tebi bolje legao, ako dosad nisu? Taj dio mi nije jasan kako si zamislila. Ako djeca zaista ništa ne slute, onda je situacija već umjetna, i ne znam kako sad realizirati scenarij o kojem pišeš (tata odlazi, vraća se, tužan on, tužna ona...) kad je odluka već tu? Ako slute, a kažu da djeca u pravilu slute (moji da, neke druge stvari) onda je "život" već odrađen.

Sastanak, po meni, ne mora biti nikakav formalni sastanak. Kad je obitelj na okupu, to je sastanak. Meni je razvod prevelika stvar da bi se sazanala usput. Kažeš da su tvoji prijatelji razumni i da sve skupa rade dogovorno i u redu. Onda bi mogli zajedno i s djecom porazgovarati. Ja mislim da jest bitno raščistiti sve što treba, jer mislim da je vrlo realna ova mogućnost da dijete i dalje gaji nadu, a i da prede vlastite scenarije oko toga što se stvarno događa. Mislim još da nije bitno da se na sva pitanja odgovori odmah, niti će djeca vjerojatno znati što žele pitati odmah. Treba im dati do znanja da su i mama i tata tu ako o bilo čemu žele razgovarati.

Inače, kad smo kod "usput", meni je brat s nećakinjama bio u posjeti tri tjedna. Vozili smo ih u subotu na aerodrom, pita mlađa, 4 godine, "A zašto smo na aerodromu?". "Usput" se zaboravilo djetetu reći da putuje doma i da ga čeka preko 12 sati raznih letova. A pakirali su se cijeli dan, i ukrcali kofere u auto pred njom.