ja sam se razvela kad su djeca bila otprilike iste dobi kao i djeca tvoje prijateljice. s tim da je, eto, starija bila u prvom razredu vec dva mjeseca.
od (iznenadne) odluke o razvodu do trenutka kad smo im rekli je proslo tjedan dana i tih tjedan dana je bilo premucno, ja ne bi izdrzala mjesecima tako, najiskrenije.
nije bilo govora o govorenju 'usput' jer smo ipak smatrali da djeca zasluzuju objasnjenje i priliku za razgovor, i njima je cijela ta situacija dosla iznenada (nisu nikad svjedocile velikim svadjama, bacanju lonaca u glave, tisinama i slicno)
konzultirali smo psihologicu, dobili upute koje smo prilagodili nasoj situaciji i - 'sazvali sastanak' (sada sam preletila preko ovog teksta i to je otprilike bilo to).
bilo je tesko i mucno, za sve nas, ali eto - nije se moglo drugacije.

rekli smo im sve sto smo mislili da je potrebno, nazalost ih u istom razgovoru morali obavijestiti i da se za tjedan dana sele sa mnom u drugi stan tako da je to bio jos jedan dodatni stres....

ma jednostvano nije bilo govora o govorenju 'usput'.
razvod roditelja nikako nije 'usputna' situacija pa ju nikako ne mogu usporediti sa onim kad im usput kazem da idemo u west gate. prije bih ju (ruzno, i nemojte me krivo shvatiti, ali nemam drugu usporedbu) usporedila s tim da djetetu treba reci da je netko iznenada umro. to nikad ne bismo napravili usput...

i na kraju, ako je ikakva utjeha tvojoj prijateljici - moja djeca su sada (proslo je skoro tri godine) vesela djeca, prilagode se brzo svakoj novoj situaciji, samostalne su vise nego bi covjek ocekivao za njihovu dob. redovito se vide s tatom, cuju se telefonom, idu s njim (a ove godine i njegovom drugom obitelji) na more.
prvenstveno je bitno da prijateljica i bivsi ostanu u korektnim odnosima i da pricaju s djecom o situaciji kad god djeca to pozele.
zelim im svu srecu.