Ne sjecam se razvoda svojih roditelja, bilo mi je samo cetiri godine. Ali pretpostavljam da me nije cudio jer sam dosta, a onda valjda kako se taj trenutak priblizavao, sve vise bila kod bake (tamo smo preselile nas tri kad su se odlucili razici).

Pretpostavljam da postoji plodno, pripremljeno tlo za razgovor s djecom. Barem se meni tako cini jer ne mogu zamisliti da im roditelji zajedno spavaju i da sve izgleda bas kao i prije (osim ako bas nikad nije izgledalo onako kako to bude u filmovima o sretnim obiteljima). Takodjer pretpostavljam da ne bih cekala tolike mjesece s razgovorom, vec bih, ako stvarno misle da bas tako treba biti, jednostavno u hodu, ali na jasan i nedvosmislen nacin, objasnjavala djeci sto se dogadja.