Cezara O-B-O-Ž-A-V-A-M!!!
Mislim da je to prva osoba za koju sam to rekla nakon obožavanja Michaela Jacksona u 14. godini.

Njegov rad je fascinantan, snimila sam gotovo sve epizode i užasno puno naučila i o psima i o ljudima. Najviše me impersionira rehabilitacija pasa koji su proživjeli traumu, (kao onaj labrador tragač eksploziva s PTSP-em). Kod drugih pak, vlasnicima, kao usput podigne samopouzdanje, gotovo nevjerovatno.

Imamo dva psa, jedan kupljen, drugi pokupljen iz azila. Od kad s malim azilantom radim prema onome što sam vijdela u Cezarovim emisijama, postao je totalno drugi pas. Kako je bio najmanji od 9 pasa u boxu, lajao je na svakog velikog psa kojeg bi sreo... sad smo to ispravili. Ponosno šećemo bez uzice, a on se samo njuška s velikim psima. Naučio je da smije na kauč samo ako ga se pozove isl. Sad radimo na tome da ne laje na zvono.

Paralela djeca i pas definitivno stoji, mi smo na razini primarnog emotivnog bića isti. Kad je mali azilant došao k nama bio je sav u strahu, nepovjerljiv... par tjedana nakon toga ja sam pokupila virozu i ležala na kauču s nekom glupom temperaturom. Onak jadna zvala sam malog na kauč umjesto plišanog mede i tako zagrljeni smo proveli dva tjedna. U ta dva tjedna se opustio, vratio povjerenje u ljude, izraz lica mu se promijenio... kad gledam slike nekad i sad, ne mogu vjerovati...
Vjerujem da slično prolaze tramumatizirana djeca kad im se pruži prilika da budu u normalnom okruženju.