naslov je grub ali opisuje situaciju koja me zadesila i zbog koje se osjećam malko..... hm, ne baš sjajno.
naime, išli smo na neku manifestaciju da je tako nazovem. imamo poznanike, odnosno moje dijete ima prijatelja s kojim se igra blizu smo pa su sad na praznicima zajedno po vani.e sad popodne je došlo do toga da je dijete htjelo ići s nama a ja sam htjela da naša obitelj ide sama. ne idemo često zajedno nekuda a kad uspijemo uhvatiti priliku ta zajednička druženja hoću da budemo solo. mjesto na koje smo išli je bilo prepuno gužve i ljudi, bila je večer i meni se neda čuvati tuđe dijete.
možda nekome to ne bi bio problem ali ja nisam taj netko i mirna sam s tom odlukom. jedino me jedna stvar muči a to je da je mali došao s bratom, tata pretpostavljam nije imao vremena jer mora piti kavu (zločesto al je baš tako), mama je išla raditi ili nije stigla ne znam.
i sad taj stariji brat vidi nas na toj manifestaciji i dovede dijete s namjerom da ga se riješi i mudrijaški mene dovede pred gotov čin da pita Marko, taj dječak može li ostati s nama? a njega čeka društvo da idu dalje!
ma ne može ja velim, imamo obveze i dogovore i žao mi je ali ne mogu paziti tvog brata!
i sad mi je pomalo žao zbog tog djeteta, muka mi je što je on to čuo i mogu misliti kako se osjećao .
i ljuta sam na sebe što nisam to rekla ovome nekako na stranu, blaže, a ljuta sam i na roditelje što neće dignuti dupe pa povesti djete
i što uvaljuju starijem da branza to mlađe za sobom uvijek i svuda...
i ljuta sam što se ja uopće tarem s takvim stvarima i tuđom djecom kraj svojih briga i pitam se gdje je granica?

gdje je granica koju postavljate u odnosu s drugima, s tuđom djecom? kako je postavljate i kako je branite?
da li je ovakavo odlučno i konačno "ne" pravi način ili ipak malo treba upakirati u celofan?