Moj Š ima 17 mjeseci. Od nekih 6 mjeseci mu kupujemo nekakve stimulirajuče igračke za njegov uzrast (ne puno al tu i tamo kupimo neku igračkicu) ali mali ih ne ferma, ne razumije što treba raditi sa njima a najčešče ga nije ni briga, i onda se počme igrati na svoj način potpuno ne pogađajuči poantu. Kad je imao 6 mj ili 10 mj nisam se ni 5% obazirala.
Al sad sa skoro godinu i pol kontam trebao bi se znat igrati igračkama. Kupujemo zadnje vrijeme neke kućice za ubacivanje oblika, lego duplo, gitare, životinje, ma nemam pojma ni ja što sve ne, ali svaku igračku koristi na svoj način i totalno al totalno promašuje poantu, iako mu tata i ja pokazujemo kako se treba igrati. I OK rečem sebi ajde dijete vidi svijet drugačije, i ne zanima ga, malo je ko Antuntun ništa strašno. Al onda on uzme grablje i grablja njima ko i njegov tata, skuplja drva i ubacuje u tačke, lupa baby čekićem po panju, sjedne pored ribizla bere i jede sam, kad smo u šumi sve konta a kad dođemo doma jedino pametno što zna napraviti sa igračkama je bacat ih po stanu.
Mm tvrdi da ga trebamo malu pustit da se kao frustrira sa igračkom (jer ja mu sve pokazujem đe što kako ide) al ako mu ja ne pokazujem on jednostavno uzme igračku zavitlja je i ode, draže mu je npr. gurat male stolice koje ima (dobili smo 4 na poklon baš za njega) i slaže ih jednu na drugu, penje se po tome, pada, lomi glavu...ja ne znam...šta nije normalno da dijete voli igračke? I zar ne bi trebao več do sad znati kako se igrati sa njima? Pogotovo ako su za njegov uzrast il čak i za mlađu djecu?
Jedino što zna je da se knjige čitaju, donese mi slikovnicu sjedne i sluša, i tu nema frke, al čim približim igračke postane neki Hulk koji samo želi bacat i razbacivat.