danas mi je srce puklo gledajući mog šestogodišnjaka kako sjedi sam na klupi na igralištu i njegovi ga vršnjaci jednostavno ignoriraju i ne uključuju u igru. a on se srami i nema petlje uključiti se.
već sam pisala kako idemo logopedu, njegov govor je infantilniji za dob, još uvijek brka čžš, ako brza onda mu je doktor dotkor, zna čak i zablokirati u početku dok izgovori, ali sad je to sve puno bolje nego što je bilo...ali on se očito srami i ne komunicira previše sa njma. a oni, jednostavno ga zaobilaze, ne žele ga u društvu, čak ako se i okuraži nešto komentirati, srežu ga tik tak.
u početku sam ja poticala zajedničku igru i motivirala ih, ali vidim da dok se ja maknem, oni se miču isto od njega.
u vrtiću se igra sa mlađima od sebe, jer očito nema hrabrosti pristupiti grupici svojih vršnjaka.
doma ga ohrabrujem, doduše ne direktnim primjerima jer ne želim da postane svjestan da me to "dira", pravim se da to i nije neki problem....!
a on je moja pametnica, bistrić i vidiš mu u pogledu da mu je sve potpuno jasno. ne znaš kome je teže meni ili njemu.