Sigurna sam da ima djece koja su manje društvena (imam jedno izbirljivo koje klikne sa svakim tristotim djetetom) i one koja su više društvena (sinu su svi dobri i prodao bi se za malo druženja), i ima i problema sa stidljivosti i svašta, ali moj je princip da djeca trebaju drugu djecu i ne prezam od ničega da uvate neku ekipu u parku.
Prvo ih pustim, obično se skompaju. Ako su neki distant, započnem neku igru koja je fora, pa djeca dođu. Ako ne dođu, dam neki gadget, pa čak i fora hranu, da jedu. ILi započnem priču sa djetetovom pratnjom, pa onda odrasli to facilitiraju.
I koliko vidim i drugi u parku manje više rade istu stvar. Poguraju, ako treba. Ali i odustanem ako vidim da klinci ne klikaju, da imaju loš dan i tako. Bude i neuspjeha i suza i svega... ali tako je to u životu. Većinom se ipak igraju, ili bar jedu zajedno... što ćeš...