Mislim da su mnogi komentari ovdje prestrogi - žao mi je djece koju netko izbacuje iz igre i to ne samo teoretski, jer su i moja djeca bila u takvim situacijama. Ali, predaleko je ići s ocjenama da je to okrutno, da je to stvar lošeg odgoja, da se tako u dječjoj dobi pokazuje neka loš ćud. Od djece očekujemo da prihvaćaju sve, a mi sebi biramo društvo, zar ne? Često je stvar u tome da netko nije dobar u nekoj igri (mog sina redovito izbacuju iz nogometa), da je treći (to se često događa mojoj kćeri), da postoji neka vrsta konkurencije, različitih interesa i karaktera.

Kad su mi djeca bila mlađa jako sam zbog toga patila, ali sam poslije uvidjela da je to jedan realan dio socijalizacije. Moraš naučiti da te ne vole svi, da biraju, ali da i ti biraš. Sigurna sam da i ta povučena djeca, koju izbacuju iz igre isto biraju društvo. Što se tiče intervencije roditelja, slažem se da ne treba forsirati, ali mala pomoć roditelja jako dobro dođe, pogotovo kad su djeca manja i kad se zapravo radi samo o prvom koraku. Roditelj učini taj prvi korak, poveže djecu i dalje samo funkcionira.