Meni je osim glupavosti, koja traje... jutros sam krenula van na kavu, tri put se vraćala: prvi put jer nisam stavila flaster na žulj, drugi put po kišobran, treći put jer sam uzela ključ od krivog auta... i uz svo to vraćanje na kraju ipak zaboravila vodu... dakle osim te glupavosti ilitiga te demencije

kak se to stručno zove, zanimljivije to da me manje diraju loše vijesti na tv.
Npr. ova tragedija u Norveškoj me nije pogodila... odnosno, na racionalnoj razini mi je sve to strašno i neshvatljivo... ali emotivno sam ostala distancirana. Ranije je takva reakcija bila nemoguća. Na nestanak A. Bilić nisam ni trepnula. I sama se čudim kako je to moguće... inače nisam bezosjećajno biće....

Ali sad... racionalno obradim, kritički komentiram, ali uzrujavanja nema.
Vjerujem da se priroda na neki način pobrinula da se brinemo samo za ono što je u ovom trenutku istinski bitno. Ima još netko s takvim iskustvima?