Ifigenija prvotno napisa
Da mene muž ne želi dotaknuti, da sve stavlja ispred mene, da mi ne pokazuje da me želi, voli, da mu je sa mnom lijepo, da ne dijeli sa mnom to što se već kroz intimnost dijeli - i ja bih kontala da odem, ako ne stvarno, a ono duhovno i emotivno. Meni fakat žao čitati da ljudi žive na zemlji, a da očito nisu dotaknuli ljepotu tjelesne blizine i intimnosti. Nekako ako jesi teško možeš tenis ili rocknenroll stavit ispred toga. Ako ne voliš muža i ne želiš s njim ništa takvoga - jasno. Al to je fakat tužno, onako ljudski. Da ne voliš ili nisi voljen. Ono... koma...
Pa svi pjevaju, sviraju i slikaju o tome kako žele da su željeni, voljeni, dotaknuti...
Ako mi netko nađe komad umjetnosti, a da je iole našao publiku i da ikome išta znači, a da pjeva kako je divno biti s nekim i nemati tjelesnu blizinu, i kako se oni hrane time što eto idu u muzej ili na utakmicu, platili su sve račune i imaju novi tepih i to im je baš ono što je htio cijeli život - ja ću se konvertirati i reći - jeste. Ne treba to, ne prečesto, a osobito nije istina da to puno znači ljudima kao takvima.
Jednu uvjerljivu pjesmu ili roman. Jednu, punu radosti i zadovoljstva jer se čoek lišio tjelesne muke i te debilane i da je bolje gledati u neke druge stvari... samo jednu nađite pa ću da verujem.
Odgovori s citatom