I svekiji i starci su mi predaleko pa se vidimo cca 1 mjesečno, nekad i rjeđe....

Moja I. (3 godine) obožava i jedne i druge. (obožavaju ih i ova dvojica mlađih, ali nisu bitni za ovu temu jer su premaleni) Oko 2.godine je imala fazu oduševljenja kad bake i djedovi dođu pa mi prvih dana ništa nije dopuštala raditi- "Dida će obrisati guzu, baka će nahraniti, dida će napraviti čaj, baka će čitati priču..."....i sve tako. A mene, koja sam inače 24 sata/7 dana u tjednu sa svojom djecom, je to ubijalo! Evo i sad mi je grč u želucu od boli kad se toga sjetim. Šta sam suza isplakala! A sve se pokazalo nepotrebnim...moje je dijete prošla ta faza i sada više toga nema. Mislim, oduševljena je ona i dalje kad oni dođu, ali mama joj je mama i kao takva nezamjenjiva!

Jedino što ni u toj fazi nitko osim mene nije mogao je-utješiti ako se udari, odvesti na spavanje...a ja blesača nisam shvaćala da sam joj u biti i tad bila najvažnija osoba na svijetu!
Isto tako- u toj fazi je na pitanje baka i djedova hoće li ići s njima kući, odgovarala: "A tko će pomoći mojoj mami oko brace?"...to joj je i dan-danas odgovor....to, ili: "Ne mogu ja bez mame i tate!" A bogami ni ja bez nje...bez ijednog svog djeteta....meni je muka kad pomislim da ću danas-sutra kad htjednu otići kod nekog, morati biti bez njih par dana! Luđakinja!

Ono što sam htjela reći je da mi je potpuno jasno kako se Angelina osjeća....i ja bih se vjerojatno osjećala jednako! Ali ne vjerujem da se trebaš zabrinjavati! Ja uvijek kažem- hvala Bogu da moja djeca imaju bake i djedove koji ih obožavaju, jer mnoga djeca to nemaju.