Ne znam jel ovo jadanje, pitanje jesam li, Lastane, normalna (a i moja djeca) ili poziv na izmjenu iskustava da ubuduće bude bolje, valjda sve od navedenog.
Daklem, dio ljeta smo bili u viksi do mora, otvoren prostor, divota.
Onda smo iz obiteljskih obzira došli u stan, bez vrta, bez parka ispred, dakle u beton, odakle idemo na more, s time da mm radi od doma, a ja pristavim ručak koji on čuva, odvedem ih vani, vratim na ručak, neuspješno stavim spavati, pa onda svi idemo van, večeramo, mazimo se i spavamo.
Ovaj dio godišnjeg je bez garantiranog društva za klince.
Klinci su mi grozomorni! Čak i moj poslovično optimistični zakoniti kaže da nisu nemogući, nego samo jako teški
Dižu se rano, neće jesti nego konkretno, kao pregladni su za banane i žitarice, što vjerujem, jer skaču kao pavijani. Složim zidarske sendviče, putem pazim da si ruke ne odrežem pospana, a i gledajući da se ne pobiju.
E, onda valjda stan utječe na njih negativno, pa ne bude osam da se ne svade, da ne idu za mnom - mama, mama, i dok treba izaći iz kuće u devet ja se osjećam kaput. Dižu se oko pola osam, ma kad legli. STrojevi!
Na plaži hodam ko zombi jer što su imali uzet od mene uzeli su svađama, mamamkanjem nečuvenim, raspravama tko smije gdje stati i kod koga... i onda nema djece na našoj plaži a da govore hrvatski, imaju sličnu dob i slično.
I onda kreće - mama mama u isto vrijeme. Pa se kupaju, ali sin pliva, a mala se brčka. A ja jedna prijepodne i ne znam kome bi i kako.
Dovedem ih na ručak, i to je divno, šute i trpaju dok ima na stolu, plus desert i sladoled, pa im dam i dva, samo da šute i ne biju se.
Onda ne spavaju iako su mrzovoljni i teturaju. Radije su biju jer spavaju skupa u bračnom krevetu.
Oko četiri su razdraženi od nespavanja, umora, i opet tog nesretnog stana, i dok se mm i ja spremimo, ručnike i to, oni su već u hodniku u kazni jer nam se popikavaju po nogama, tuku se, mamakaju bez konca i tak.
Dođemo na plažu i onda opet traže društvo, a ako ne nađu, ajme si ga nama. Mamamamamam. Ne mogu više!
Ovaj dio godišnjeg je još tri dana, a meni se čini kao da će mi mozak iscurit. U biti smo tu trebali biti četiri dana, ali se zakompliciralo, pa vo traje već deset dana. Plus, da je sve idealno, pa da izađemo u devet, nego nestane plina u bomboli, ja dobim upalu uha, dolazi rodbina... a ovi nezadovoljeni kao tasmanijeske nemani po kući.
Majkemi pomislim da smo neka nefunkcionalna obitelj,a oni djeca s poteškoćama... dok ne dogovorimo neko igranje ili zapnemo s nekom fora ekipom na plaži. Šest sati se igraju i dođu samo pojest pola kokoši i odmah odu i sve pet.
E sad. Jesu li i vaši tako intenzivni? Griješim li negdje?
ps Za tri dana idemo dalje i tamo imamo društvo i djecu i se bu dobre. Ali želim zapamtiti ovo iskustvo i nešto iz njega naučiti. Osim toga da kad više nemaju pelene moraš voditi prijatelje na ljetovanje s njima.... Kak se bolje organizirati u skučenim uvjetima bez vrta, tehnike potrebne za zabavu i to?