i mi onako mazohistički provedemo svake godine s djecom po 3,4,5 tjedana na moru samo zato jer možemo i jer nam je dostupno, pa kao kad već imamo gdje.... iako svake godine ko kakve papige uvijek zaključimo isto: kako to nije nikakav odmor, a djeci to ionako ništa puno ne znači jer im je nakon par dana već dosadno i počnu ispitivati kad ćemo doma
onda to posljednjih godina onako pametno prelomimo na pola, pa im onda bar na dva navrata bude zanimljivo
ali i dvaput skuplje u odnosu na troškove puta, a i meni dvaput napornije jer mi, što sam starija, sve dulje traje taj proces aklimatizacije kojem nijedan pms nije do gležnja
biti 24/7 s klincima i praviti se da se odmaraš jer to nekako sam od sebe očekuješ - naporno je do bola
ali bez obzira što smo svjesni toga da je to godišnji umor umjesto odmora, uvijek uspijemo naći neku mantru s kojom nam bude lakše to sve podnijeti, živimo dan po dan jer nikad ne znamo kakvog će oni biti raspoloženja i što donosi novo jutro
ali opet to svake godine bude ljetovanje za pamćenje jer kad ih na slikama vidim kako su sretni u tim valovima, s maskom za ronjenje, kako bosi trče po tom kamenju, skaču sa stijena, žvaču te plažne sendviče ko da su im zadnji u životu jer naravno da prije pola sata za ručak nisu bili gladni nego glad uvijek dolazi nakon prvog kupanca, nekako zaboravim da su prije par sekundi cvilili da im je dosadano i bacali kamenčuge jedan na drugog i nekako pregrmim i to ljetovanje jer znam da za koju godinu svega toga neće biti i da ću se koliko god naporno bilo toga sjećati kao najnapornijeg i najsretnijeg razdoblja u životu