Moja djevojčica (6mj) i ja otišle smo od njenog tate jer nas je doslovce isterao i sad živimo sa mojim roditeljima. On je očito šizofreničar i ne želim zatvarati oči i jednog dana doživjeti da mi djete ima traume i stresove zbog njegovog histeriziranja, trenutaka slabosti i sebičnosti. On je malu priznao, i lijepo su se družili i kada nije plakala i kada je bio dobre volje moglo bi se reći da mu je i stalo do nje, mada ja osobno smatram da taj čovjek ne voli ni samog sebe a kamoli ikoga drugoga.
E sad on želi da ja njoj maknem njegovo prezime i želi je se odreći itd. Ok, što se mene tiće nema problema. Od njega ne želim ni kune ni ništa jer sve šta da meni je preskupo. Odjaviti ću ju sa njegove adrese i sve to ali najveći mi je problem šta ću njoj reći jednog dana. ? Imaš tatu ali... šta... Nemam joj nameru ništa ružno govoriti za njega jer kad odraste i ako ga ikada upozna sama će shvatiti kakav je, ali ne znam na koji način to živjeti. Ovako joj je bolje sigurno, ali kako joj reći kad krene u vrtić da druga djeca imaju tate a ona ne. Voljela bih da joj to šta nema tatu bude normalno a ne da se osjeća hendikepirano. Zanimaju me iskustva roditelja koji su to prošli i kako su se nosili sa time. Hvala!