Imam dijete od 4 godine i bebu od 4 mjeseca... ne dojim i to još nisam potpuno preboljela. Želim da s nekim podijelim svoju priču i da me razumije.
Dojila sam prvo dijete. Imalo je jaku žuticu, stalno uspavano. Ja puna mlijeka. Patila sam se jedno 3 sedmice a poslije je sve bilo prava milina. Hranu sam uvodila po pravilu 5 mj kašice, 6mj slano...
Kada sam rodila drugo odlučila sam da njega dojim 6 mj bez ikakve dohrane. Jednostavno sam se uvjerila da je moguće.
Negje sam pročitala da bebe što prije dospiju na dojku poslije jače sisaju. Bio je malo teži porod. Sestra isti dan donosi bebu na podoj. Upita me brižno "Možeš li", ja jedva dočekala. Sve super.
Sutradan pakao. Dječkić je jako vukao i napravio male krastice. Ja sam sklona tome osjetljiva koža, bradavice ogromne, beba sitna usta mala... Sestra ljuta kao ris, kaže da će na nju galamiti doktor jer je dozvolila da se pojave ragade. Ja mirno odgovaram da to meni ne smeta i da sam sa prvim djetetom imala ogromne kraste, čak se jedna bradavica krenula odvajati od mesa i da to nije nikakav problem. Osim bola koji mogu trpiti.
Poslije toga svaki podoj počinje sa kritikama i galamom. ne dozvoljava da bebi ukapam mlijeka u usta i izazovem refleks hvatanja već grubo bebi otvara usta i trpa svoje prste i moju dojku. Tjera i mene da činim isto. Hvatam se za novčanik, ali me sramota nuditi novac...
Sledećih dana moje bradavice su bolnije, natekle i duplo se uvećale, grube kao kora drveta. Bez krasta tako da vidim da nešto nije u redu. Po bebinim ustima tačkice. Beba povraća krv a moje bradavice nisu povrijeđene. Beba gadljivo pljuje dojku.
Jedva se pomirim sa tom "odvratnom" babicom, kad druga nastavlja još gore.
Beba potpuno odbija da sisa, vrišti od bola na dojci. Ja pitam da nisu slučajno gljivice. Babica grubo galami da ne pametujem, već sam ja kriva što nisam bebu dizala da podrigne pa dobila grčiće. Da ona nema vremena da se bakće ni sa ženama kojima je prvo dijete a kamoli sa nama kojim je drugo...
Svaku smjenu dočekujem sa molbom. Beba ne sisa, nahranite je molim vas. Na čašicu, ne bočicu. Obavijestite pedijatra. Ako ga nema sada, prenesite slijedećoj smjeni. One obećavaju, odnesu bebu hrane. Postale su neobično ljubazne ali niko nije obavijestio pedijatra.
Tako da sam dojila svega dva dana a ostalih 4 samo plakala i mučila se. Još mi je jedna priznala da bebe često hrane na flašicu a ne isključivo čašicom i da zato moja beba ne sisa.
Osmi dan izlazim iz bolnice. Ona druga "odvratna" mi govori da kupim jednu hranu da mi dijete ne kalira pa da se ne vratimo njoj. Ja odgovaram da to znam i bez nje. Kupujem hranu.
Kod kuće beba je malo povukla. Kasnije opet se razbjesni i plače od bola na dojci. Ja dam malo adaptiranog da se smiri. Žurim da se izmasiram i izdojim jer je jedna od "pametnica" rekla da se ne izdajam čitav dan i da beba sisa "da se nakupi mlijeka". Dojka bila puna. Ta me je tjerala da ragade mažem nekakvim kremama iako sam ja rekla da mi pomaže jedino moje mlijeko.
Uspijevam da se nad šerpom vode izmuzem. Žurim da podojim. tu se pojavljvuje jedna rodica i posmatra kako se ja hrvam sa bebom. Kaže mi da muška djeca ne smiju plakati dobiće bruh. Ja se opet hvatam bočice.
Dalje izmuzam po kap i dajem bebi. Pokušavam ispumpati ne može.
Patronažna sestra je gledala kako dojim. Rekla je da se beba uznemirila od naglog izljeva bilirubina i da moram dati flašicu da se taj bilirubin izbaci iz organizma.
Sledeći dan nosim bebu nadležnom pedijatru. Pregledala nas i našla jaku gljvičnu infekciju i kod mene i bebe. Čudila se kako u bolnici to nisu prepoznali i uključili terapiju. Gljivice su oljuštile moje bradavice, bebi stvorile velike bijele naslage ispod kojih su bile krvave rane. Beba je cijelo vrijeme povraćala svoju, ne moju krv.
Dalje flašica. Ispostavilo se da je i ono malo pozitivnog što sam mislila o adaptiranom mlijeku lažno. Mog mlijeka nestalo. Kad sam sanirala gljivice probala sam vratiti mlijeko pa davati flašicom, nisam uspjela.
Daleko do toga da mislim da je hraniti adaptiranim loše, ali ipak je dojenje 10 puta lakše, zdravije, ljepše... Šta reći...
jedino što mislim da sam mogla ispravno uraditi jeste da sama zađem po sobama, nađem pedijatra, dam mu 50, 100 evrića...Zamolim da primjene moje znanje iz broširica i interneta a zanemare to svoje stručno...Da ih natjeram da budu ljubazniji...