Dragi moji evo i mene, kao mama jednog anđela, baš tako se i trebao zvati Gabriel ili Gabriela.
Danas sam bila na kiretaži, 13+4, otkucaja nema.
Moje se sve srušilo u trenu, odgovore tražim, nema ih.

Moja prva trudnoća bila je komplicirana. Krvarenje u 7om tj., utrogestani, upale, antibiotici, serklaža, i na kraju porod u 35/36 tj. Imam sina.

Ovo je bila moja druga trudnoća. Od početka sve je bilo savršeno, sve se poklapalo, nema upale, urinokultura uredna. Prije 3 tj. bila sam na uzv, doktorica je rekla sve je super, formiralo se već ponešto. I eto...

Ni sama nisam znala, a 10tak dana nosila sam mrtvi plod u sebi.
Jučer ujutro krenuo mi je iscjedak, rozi, blagorozi. Reko ajde idem otići, tako je bilo i sa prvim, dobit ću nešto i to je to. Međutim, tamo mi je srce prepuklo..pregled je bio u redu, ali kad je krenuo uzv vidila sam da je izraz lica promjenio se. Nakon 10 minuta, sve mi je bilo jasno. Koji uzv traje toliko. Čula sam da mjeri plod, da traži otkucaje, da zove starijeg ginekologa, ali on je samo potvrdio ono što sam već do tada znala i sama. Srce više nije kucalo. Plod je ostao na 11 tj., a uvijek je na uzv bio za 7 dana manji. Znači sada je trebao biti na uzv 12+3

Jutros smo naišli na problem odmah rano, naime iako je doktorica jučer u bolnici rekla da dođem bez uputnice, sestra na šalteru me nije htjela primiti, rekla mi je mrtva hladna da idem doma, uzmem uputnicu kod ginekologa i vratim se sutra. Na svu sreću, na izlazu sam naletila na sestru koja je glavna na odjelu i bila je jučer u smjeni sa dr.koja mi je radila uzv, i rekla sam joj da idemo doma, da nas nisu htjeli primiti. Doktorica je bila na sastanku, i kao nek malo sačekam. I muž i ja sjedimo u čekaonici, izlaze doktori sa sastanka i glavni doktor pita što ja radim u čekaonici zašto već nisam u sobi spremna, jer je doktorica rekla na sastanku da sam bila dan prije. I onda su me smjestili u sobu, dole digli frku na sestru kako me vraća tako ako sam naručena za kiretažu. Na kraju mi je on napisao uputnicu. Sama kiretaža - jako teška. Dobila sam anesteziju u ruku, međutim nije djelovala uopće, sve sam vidila, gledala i osjetila. Još jedan dio nije mogao nikako sastrugati sa maternice, i sa tim se mučio dodatno 10 minuta. Sve u svemu ja sam koma, krvarim jako, svakih pola sata sve mi iscuri van na robu, i boli me trbuh pomalo

Najviše od svega boli me srce, nemogu se pomiriti sa time. Do ulaska u 3mj.stalno sam se bojala tog krvarenja, a onda je ispalo da nosim mrtvi plod. Boli me pomisao da ga nema više, da tog djeteta kojem smo ime odabrali nikad neće biti. Razlog - nema ga, uzv se jučer činilo sve u redu, nigdje nije bilo ništa sumnjivo. I kako da ja sada prihvatim to. Kako da se pomirim sa činjenicom da u meni ne raste više ništa.
Nemogu, znam da imam jednog sina od 2 godine, znam da moram dalje, al nemogu. Ormar ne otvaram, unutra su mi trudničke majce, svaku trudnicu koju sam vidila danas proplakala sam, svaka pomisao me boli. Ja dalje neznam, i dalje nemogu. Bol je prevelika.