 |
|||
Da dobro je Stijena rekla. Vezano za to sjedenje za stolom, zamislite da sjedite vi i muž (i još možda drugi članovi obitelji npr druga djeca), da je atmosfera za stolom opuštena, da se razgovara i smije - onako od srca. Mislite da dijete zaista ne bi htjelo sjediti za tim stolom? Nekako sumnjam
Ma ona dođe za stol, voli svoju stolicu koju je naslijedila od najdražeg ujaka, čak se tijekom dana voli igrati u toj stolici nevezano za jelo, ali da kad joj se nešta ponudi kreće odgurivanje i vrištanje.
Mene je samo malo začudilo kak bi mi to ručali a nju pustim nek ....jaše konjića.....mislim i muž zovem na ručak i susjedine klince ako se zateknu.... :D
Anchie i ti si neka velika ženska! :Danchie76 prvotno napisa
Pa meni se čini sasvim ok inzistirati da dijete sjedi za stolom s vama.. no druga je stvar ako ono sjedne pa onda krene nutkanje itd. Dijete će ostati sjediti za stolom ako i ne jede ali ako je atmosfera good. A čim krene nutkanje i priča oko toga koliko i što bi trebala pojesti, nema spasa, atmosfera za stolom je koma i dijete naravno niti želi biti tamo niti jesti. Direktno je povezano.
A što se jednolike prehrane tiče, ako je prehrana zdrava, ne bih se zamarala s istim (ja sam bila ista takva), tek kad sam malo odrasla sam krenula primjenjivati ono sve što me mama naučila o hrani i truditi se da jedem raznoliko. I kažem, ta jednolika hrana nije utjecala niti na moj razvoj (doduše, tko zna možda sam imala potencijal da budem visoka 1,85) niti na zdravlje. Faza je to, proći će, a proći će još brže ako ona osjeti da je to u potpunostu u njenoj domeni.
Ma ja sam isto sva sitna i ne brine me šta mi je dijete takvo, ali kvaliteta prehrane me brine, iako vjerujem da će to doći na svoje.
nije stvar u zvanju, pozvat ćeš samo da daš do znanja da je ručak gotov, na primjer
stvar je u nutkanju, nagovaranju, opetovanom zvanju, "prisiljavanju"...to je ono što ne valja
moji su već bez ikakve prevelike muke i truda i sami, što su stariji, počeli u određeno doba kad je obično ručak gotov, dolaziti u kuhinju pitati kad će biti gotovo i sjedati za stol
stvar je u tom pristupu, kao uostalom i u svemu ostalom u životu
nije toliko važno što radiš, važnije je kako
Posljednje uređivanje od Stijena : 12.08.2011. at 11:17
Pa rješenje je onda vrlo jednostavno. Nemoj joj ništa ponuditi
Kažem već puno puta sam ja to odlučila i posustala, ali očito je da ovako nije dobro, pa ću stvarno promijenit ploču. Ona se itekako dobro zna izraziti, priča ko velika, pa će reći šta hoće, prije ili poslije, nema druge, moram posatati "KUL" mama.
Pa rješenje je onda vrlo jednostavno. Nemoj joj ništa ponuditi
I tako će biti! Jako često su ona očita i jednostavna rješenja teško vidljiva bliskom promatraču.....hehe
Apsolutno se slažem s tobom Nela08
Općenito vrijedi pravilo, ako dijete PRKOSI, znači da mu je povrijeđen integritet. Dakle negdje i nekako smo zaribali, samo treba skužiti točno što (što je naravno najteže).
Već sam pisala na forumu o našoj situaciji koja mi je ostala kao najupečatljivija. Bio je mali i mi smo mu prali zube. Negdje oko 2,5-3 godine smo došli do toga da on svaki put kad mu perem zube PROGUTA pastu. Pa ja poludim, pa objašnjavam da se to ne smije (mislim, dijete nije glupo, naravno da to zna, čuo je to 100x). Pa onda 1 dan ok, pa ponovo krene. Ono, gleda me u oči i gutne umjesto da pljune. Pa ja pogubim živce i tako u krug. I nakon xy dana te torture, kažem ja MM-u "nešto fulavamo, samo ne mogu skužiti što". Pa onda razmišljam, aha prkos, znači integritet mu gazim nekako. No kako, ne kužim šta radim. I nakon par dana razbijanja glave i mozganja SHVATIM. Problem je bio u tome što je on htio prati sam a ja mu nisam dala. Ja mu naravno nisam dala jer on u toj dobi nije znao dobro oprati zube, i puno je lakše i brže da ja to napravim. ALI s tom svojom odlukom, ja sam njemu gazila integritet, nisam mu dozvoljavala da on preuzme odgovornost za to, nisam mu dozvoljavala da nauči, da raste i razvija se. To je bila njegova bitka za sebe!! Da sam mu nastavila prati zube, do kad bi mu ih prala, dok se ne bi oženio?
Kad sam to shvatila, dozvolila sam mu da sam pere zube (i izašla bih iz kupaone da ne gledam i ne živciram se kako to radi) i nakon toga bih samo ušla i "pregledala" kako je oprao i možda još par krugova napravila četkicom. Problem je nestao kao rukom odnešen.
No da to nisam uvidjela, ja bih nastavila drviti po svom, njega bih kažnjavala i on bi bio "zločesto" dijete (kako to obično bude naziv u našem društvu). A on naravno nije ništa loše radio nego se borio za sebe. I dobro da je, to je samo bio trening za budućnost za sve ono što će se još morati izboriti za sebe u životu, samo početak toga.
Ovo mi je upravo tako otvorilo oči! Ja sam bila prkosno dijete i sad su mi se posložile kockice zbog čega i u kojim situacijama.
Hvala anchie76
Posljednje uređivanje od Janis : 12.08.2011. at 14:13
A ta djeca najčešće dobiju epitet "zločestih" i "nemogućih", a u stvari ta djeca se bore za sebe rukama i nogama, al roditelji to ne kuže
dobar primjer, ovo s pastom
na taj način obično i ja nađem što ne štima
samo treba imati živaca i strpljenja u nekim napornim situacijama, ali kad si daš malo vremena za razmišljanje često možeš okrenuti situaciju u dobrom pravcu
Eeee ti živci
I stvarno je milion puta lakše u toj situaciji kad netko objektivan sagleda situaciju i udjeli savjet. Onda kontaš "pa čovječe, pa da! To je tako očito! Zašto ja to nisam vidjela odmah??" Vrlo je teško vidjeti kad si emotivno upleten, a da ne govorimo kad ti dijete prkosi a u tebi se javlja onaj poriv "eeeee nećeš ti meni!"
Danas za ručak sam joj dala njenu hranu na njen tanjur, na njeno mjesto, kao i uvijek i muž i ja smo bili kod kuće i zajedno smo ručali, jedino šta joj nisam nudila, nego smo mi krenuli jesti, nisam ja dirala njen pribor, nego sam pustila da sama proba i nije ni taknula jedno deset minuta - sjedila je, komentirala, zgledala se okolo...vjerovatno je čekala da ju počnem hraniti, a ja nisam I ONDA JE SAMA POČELA ČAČKATI I POJELA SAMA NEŠTA, MALO KAO I UVIJEK, ali lijepo i mirno i stvarno NIJE PLJUNULA I NIJE SE ODGURNULA OD STOLA!!!!! Mislim da se nije najela, ali nije pojela ništa manje nego inače, pa šta se toga tiče nema razlike, osim šta nismo svi redom gubili živce, tako da drage moje, JA SE OSJEĆAM PREPOROĐENO!!!!!!!
Ovo bi itekako moglo poboljšati situaciju kod nas, samo promjena gledišta na situaciju, jer stvarno moja Ela, nije zločesto dijete, stvarno se svašta s njom može dogovoriti, sve razumije, OSIM KAD NE, A ONDA NE I NE i upravo bi to moglo biti rješenje.
Javljam razvoj situacije!
Bravo nela, bravo za vas
super
ovo mi je odlično! nikad se toga sama ne bih sjetila, a imam sličan problem s mojom curkom...Pa rješenje je onda vrlo jednostavno. Nemoj joj ništa ponuditi
ja sam jednostavno tip koji ne može ostaviti djete bez da se najede... eto, valjda sam puknuta u glavu, ali ne mogu. smatram da jesti MORA i nema teorije da joj dozvolim da ne jede. i mučim se već duže vrijeme kak ju privući tome stolu bez presinga, a ova tvoja rečenica mi je sjela ko slamka spasa!
Dakle kad moj smradac počne vrištati, bacati se i plakati kad mu želim staviti pelenu, kad mu branim da otvara ladice s posuđem s ciljem da baca i razbija tanjure i kopa po smeću, da ga pustim jer u protivnom gazim njegov integritet or whatApsolutno se slažem s tobom Nela08
Općenito vrijedi pravilo, ako dijete PRKOSI, znači da mu je povrijeđen integritet. Dakle negdje i nekako smo zaribali, samo treba skužiti točno što (što je naravno najteže).
Već sam pisala na forumu o našoj situaciji koja mi je ostala kao najupečatljivija. Bio je mali i mi smo mu prali zube. Negdje oko 2,5-3 godine smo došli do toga da on svaki put kad mu perem zube PROGUTA pastu. Pa ja poludim, pa objašnjavam da se to ne smije (mislim, dijete nije glupo, naravno da to zna, čuo je to 100x). Pa onda 1 dan ok, pa ponovo krene. Ono, gleda me u oči i gutne umjesto da pljune. Pa ja pogubim živce i tako u krug. I nakon xy dana te torture, kažem ja MM-u "nešto fulavamo, samo ne mogu skužiti što". Pa onda razmišljam, aha prkos, znači integritet mu gazim nekako. No kako, ne kužim šta radim. I nakon par dana razbijanja glave i mozganja SHVATIM. Problem je bio u tome što je on htio prati sam a ja mu nisam dala. Ja mu naravno nisam dala jer on u toj dobi nije znao dobro oprati zube, i puno je lakše i brže da ja to napravim. ALI s tom svojom odlukom, ja sam njemu gazila integritet, nisam mu dozvoljavala da on preuzme odgovornost za to, nisam mu dozvoljavala da nauči, da raste i razvija se. To je bila njegova bitka za sebe!! Da sam mu nastavila prati zube, do kad bi mu ih prala, dok se ne bi oženio?
Kad sam to shvatila, dozvolila sam mu da sam pere zube (i izašla bih iz kupaone da ne gledam i ne živciram se kako to radi) i nakon toga bih samo ušla i "pregledala" kako je oprao i možda još par krugova napravila četkicom. Problem je nestao kao rukom odnešen.
No da to nisam uvidjela, ja bih nastavila drviti po svom, njega bih kažnjavala i on bi bio "zločesto" dijete (kako to obično bude naziv u našem društvu). A on naravno nije ništa loše radio nego se borio za sebe. I dobro da je, to je samo bio trening za budućnost za sve ono što će se još morati izboriti za sebe u životu, samo početak toga.
Dakle kad moj smradac počne vrištati, bacati se i plakati kad mu želim staviti pelenu, kad mu branim da otvara ladice s posuđem s ciljem da baca i razbija tanjure i kopa po smeću, da ga pustim jer u protivnom gazim njegov integritet or what
Ja sam ljeti pelene koristila šta manje, čisto da se guza malo prozrači i da joj ne bude tako jako vruće, a šta se ladica tiče dok joj nisam mogla objasniti šta smije, a šta ne, promijenila sam raspored pa joj stavila nadohvat plastične stvari (šta je sada tako i ostalo), na ormariće sa opasnim stvarima smo stavili zaštitu. Rano je naučila šta se može dogoditi sa staklenim i sličnim (mama joj pokazala hehe) i šta se smije baciti a šta ne.
Dakle kad moj smradac počne vrištati, bacati se i plakati kad mu želim staviti pelenu, kad mu branim da otvara ladice s posuđem s ciljem da baca i razbija tanjure i kopa po smeću, da ga pustim jer u protivnom gazim njegov integritet or what
ali poanta je da granice treba postavljati pametno a dijetetu nikad ne lijepiti etiketu "nemoguće" i "zločesto"
neke stvari koje možeš dozvoliš (bar da proba - ja sam čak dala nož da proba rezati pod nadzorom, mm se skoro onesvijestio)
one koje ne možeš dozvoliti zabraniš, ali u trenutku kad si sigurna u to što radiš naći će se rješenje i dijete će poslušati jer neće osjetiti kolebanje kod tebe
ali bude i nekih situacija gdje ne vidiš rješenje
mi smo recimo imali problema s autosjedalicom kad je bila mala
moram reći da je bilo trenutaka kad sam je izvadila u vožnji - jednostavno bi urlala, dogodilo se da joj je pjena ili nekakvo povraćanje izašlo na ustaa mi smo već putem stajali da je prošećemo u nadi da će htjeti nakon toga i jednostavno nismo više imali vremena, trebalo je stići doma prije noći
pokušavali smo naravno da je vozimo u doba kad joj se spava, pokušavali smo s igračkama, pjevanjem, ma svašta, svaki drugi put bi je vezala na silu
na kraju sam naučila dojiti dok je ona vezana u as - i to isto nije najbolje rješenje jer da dođe do nekog jačeg sudara opet ja bih je nagnječila tijelom
ali to je bio jedini spas
sada je velika i vozi se u as bez dojenja
ali do dana današnjeg nisam doznala što sam mogla učiniti da je u dobi od rođenja do neke dobre 2 - 2,5 godine dobijem na mirno vezanje u as, zbilja je bilo teško, a inače je bila i ostala jako poslušno i dobro dijete, jedino što nije htjela da je se pušta iz ruku...
Posljednje uređivanje od pomikaki : 12.08.2011. at 20:22
Ajme meni kako mi je drago što ste razgranale temu, u isto vrijeme žao što me nije bilo, ali Uopće nisam imala vremena upalit PC.. No dobro. Da se prije svega osvrnem na komenare za nas, tu ste potpuno u pravu, i da je šaljemo previše baki je meni počelo svitati prije par tjedana, i počela sam se loše osjećati zbog toga, kao eto njima je super kad dođe a meni olakšaju.. Ali zaboga pa moja je, ja volim kad je pokraj mene.
A što se tiče vremena nasamo s njom, maksimalno se trudimo da me dnevno dobije satak-dva SAMO ZA SEBE, a tatu isto toliko.. Zbog dojenja ne mogu više u komadu, jer ja s izdajanjem nisam baš na ti..
Opet ću se raspisati, al evo, da se opravdam, na neki način. kad sam došla iz bolnice bebija sam samo dojila a sve ostalo je bilo posvećeno njoj, onda mi je u jednoj točki počelo biti žao njega jer sam imala osjećaj da njega zapostavljam i da nije fer to što sam, kad je ona bila beba, dane provodila gledajući u nju, a sad njemu dođem ko bočica. I tu je nekako sve krenulo nizbrdo.. Doduše, moj porod je trebao biti tri dana razdvojnosti od nje, a pretvorilo se to u dvadeset dana u bolnici, a ona nije ni smjela uči u sobu, već bi ja izlazila na hodnik da me vidi i tako nekih sto jadnih gluposti koje su nam se tako desile a morale su uzdrmati njen mali svijet.
Knjigu Vaše kompetentno dijete sam počela čitati baš kad sam išla njega roditi i otad nikako da je dokrajčim.. Ali hoću.
Hvala puno svima na odgovorima, nekad je toliko lakše samo kad mogu čuti da se to događa, a i savjet promatrača sa strane nekad dobro dođe da me spusti na zemlju.
anchie76, ovo s pastom se i nama događa, hehe.. Ali sad barem znam što napraviti.
Ajoj, znam da se dolaskom bebe svijet roditelja i starije braće i sestara okrene za 360 stupnjeva! Ali tako je. Ja sam se trudila svojim starijima učiniti što zabavnijim dolazak bebe-pomagali su mi oko bebe što god su mogli, a kad sam dojila ležali su samnom na krevetu i mazili se samnom. Osim toga, sve vrijeme koje sam mogla, posvetila sam njima! Čudo je što sam sve naučila raditi jednom rukom
Ja cijeli dan o tome mozgam i mislim si kak ustvari i nisam baš tak pametna kak mislim da jesam, ali lakše mi je kad vidim da nas ima još!
Mi smo čak i pristojno večerali, ne mislim baš nešto količinski nego pristojno bez vrištanja, odgurivanja i pljuvanja. Inače večeramo oko 18, 18.30, njoj sam ponudila ali nije htjela i tek poslije 20, nakon kupanja se počela motati i virkati, jela je malo sama, malo sam joj pomagala i baš sam HAPPY!!!!!
U ladice koje moze otvoriti stavi plasticno sude i takve stvari koje se ne mogu razbiti, smece zatvori negdje gdje ne moze do njega. Ti budi pametnija od njega, uzalud ti vikanje i zabrane. Oni su mali istrazivaci.Dakle kad moj smradac počne vrištati, bacati se i plakati kad mu želim staviti pelenu, kad mu branim da otvara ladice s posuđem s ciljem da baca i razbija tanjure i kopa po smeću, da ga pustim jer u protivnom gazim njegov integritet or what
A za pelene...to je nesto sto svako, al bas svako dijete prode, tu fazu kad se nedaju presvuci, budi flegma, presvuci ga sto brze, ne zivciraj se, ne moli i preklinji da se smiri, jednostavno ga presvuci. Ponudi mu eventualno neku igracku koju voli ili neku s kojom se dugo nije igrao da mu bude zanimljivo tih minutu-dvije.
ovo se i nama dogodilo i uvelike utjecalo na daljnji tijek ljubomore jer samo zamisli kako je tom malenom biću (moj je imao 3 godine) kojem je brat doslovce oduzeo mamu
i nema načina da dijete na to pripremiš, koliko god smo se trudili da ga pripremimo na to da više neće biti sam i centar našeg svijeta, nitko nekako nije računao na to da će jadan i izbezumljen i prije nego smo svi skupa to očekivali, ostati toliko dugo bez mame
koliki je to šok bio nakon više od 3 godine minimalnog razdvajanja (gotovo nikada preko noći), to samo mogu pretpostaviti, a naravno da je rezultiralo ljubomorom koja traje i evo sad već 3 godine kasnije
Ne ne neeeeee... brkaš pojmove. Vrištanje, plakanje i bacanje nije prkošenje. To sve što si ti nabrojala je ljutnja, tj. frustracija. Ljutnja je ok, i naravno da će se ljutiti kad mu postavljaš granice, to je zdravo i normalno. No ako dođe do prkosa, vrlo vjerojatno je na neki način djetetu povrijeđen integritet pa se treba preispitati i vidjeti jel smo gdje kiksali.Dakle kad moj smradac počne vrištati, bacati se i plakati kad mu želim staviti pelenu, kad mu branim da otvara ladice s posuđem s ciljem da baca i razbija tanjure i kopa po smeću, da ga pustim jer u protivnom gazim njegov integritet or what
I ako dijete "prkosi" u smislu da nastavlja raditi s radnjom koja mu je zabranjena (to bih ja više nazvala ignoriranjem tj. testiranjem pravila nego prkosom), dijete testira da vidi jel granica još uvijek tu i da li postoji šansa da će se pomaknuti - i to je apsolutno normalno.
Taj prkos kad je integritet u pitanju je ono, vrlo očigledan i bode te u samu srž, nemoguće je da ti promakne. To nije ono nastavljam s radnjom pa šta bude, to je "gledam te u oči da budem siguran da me vidiš što radim", e ako dođe do toga, nije loše stati i vidjeti da li se može nešto promijeniti u našem ponašanju pa da ta granica ostane ali ne pod cijenu djetetovog integriteta, da se nađe kompromis koji će očuvati djetetov integritet.
Samo da se pohvalim! PO svemu sudeći integritet moje djevojčice je spašen, a i moji živci,
Hvala cure, još jednom!
Jako mi je drago zbog vas
ovo s hranjenjem smo i mi imali dok se nije promijenio kliker u mojoj glavi...
a dogodilo se doslovno preko noci - odjednom nece vise hranu koju je mjesecima jeo s odusevljenjem, nece sjedit u svom stolcu nego u krilu, na podu, u velikom stolcu, nece vise hranu na zlicu nego rukama...
ja sam forsirala po starom (glupaca), imali smo urlanje, udaranje nogama, stvarno sam izmucila jadno dijetedok nisam shvatila da je problem u meni a ne u njemu...
sad ga za objed dovedem do stola, on si odabere stolac di hoce sjest (najcesce je to uvijek isti ali nema veze, on si ga je sam odabrao), stavim pred njega hranu, jede rukama, vilicom, zlicom, hrana leti na sve strane (na opce odusevljenje naseg psa), on sav od srece vice am-am! jednostavno ga je gušt gledat
hranjenje nam je mirnije i opuštenije, uopce se ne zamaram s kolicinom, kad je gotov sidje sa stolca i prica zavrsena... desert moze dobit s nogu dok se igra...
a sto se tice tih prkosa... mi to jos nismo imali, samo ovo testiranje granica, ali se pripremam, bas cu si kupit ovu knjigu... definitivno mi odgovara taj pristup odgoju jer su mene odgajali metodom "ja kazem - ti slusas bez pogovora jer sam ja tako reko/la, ako neces ili se inatis dobis šamar i gotovo..."
definitivno mi se lista pogrešaka mojih roditelja povecava stalno kako mi dijete raste, shvacam neke stvari i ne zelim ih ponavljati...
Bravo lukab
ovi anchini postovi su mi zatoplili srce, a išla sam samo vidjeti zašto netko ne zna zašto ne tuči dijete.
Ovo moje iskustvo roditeljstva mi daje dva glavna pravila: Prvo je kako moraš odrediti čvrste temelje na kojima gradiš (pretpostavimo da je dijete kuća). A onda se prilagođavaš, pa napraviš malo veći balkon i prozore. Ali nikad ne diraš statiku.
Jesper mi je pomogao da sama prevladam svoje duhove prošlosti i da ih ne prenosim na daljnje generacije, i pomogao mi da kroz sasvim drugu prizmu gledam na roditeljstvo. Dao mi je dimenziju za koju nisam znala da postoji... dao mi je osnove, a sve ostalo je onda vrlo lako prilagođavati sebi i djetetu kako nama odgovara.
Sve njegove knjige su izvrsna investicija, ima baš i na temu obiteljskog ručka i hrane. Mene je zaista učvrstio u mojim stavovima koji su po pitanju hrane bili vrlo slični njegovim. No svakome bih kao prvo štivo preporučila "vaše kompetentno dijete" (pače, tu bih knjigu uvela kao obavezu za sve roditelje
Evo tu možete pogledati sve njegove knjige na hrvatskom
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom