Ja sam bila sigurna da cu se i rukama i nogama borit protiv dripa i s takvim sam misljenjem dosla u rodiliste.

A onda su mi probusili vodenjak na sto sam gundala, pa su mi rekli da se klinjo pokakao u plodnu vodu i mora brzo, brzo van, a ja otvorena svega dva centimetra. I naravno, drip, jer bi inace potrajalo duze nego sto bi smjelo. Sva moja uvjerenja su tako pala u vodu jer nisam imala niti jedan argument protiv dripa kojim bi se mogla borit protiv osoblja.

a osjecaj? Samo mogu rec da su do tad trudovi bili rjedi, naravno, manje bolni, nekako, manje siloviti, mogla sam ih lakse kontrolirati, osjetila sam ih nekako kao moje, prirodne, ono, dodu i odu a dok traju nista strasno. Kad su krenuli ovi na dripu, bogami, sve se promijenilo... trebalo mi je puno vise snage i koncentracije za disanje, a dobrog dijela predradaone se niti ne sjecam, koliko sam bila iznenadena promjenom osjecaja, promjenom vrste boli. Vjerujem da bi prirodno bilo lakse, mozda bi duze trajalo, al...

Ako bi mogla, drugi put bi svakako pokusala izbjec drip, i znam da imamo apsolutno pravo na to.