S Leonardom sam došla u rodilište oko 22.00 h. Trudovi su se sa svakim satom pojačavali, da sam se negdje oko ponoći skoro počela valjati po predrađaoni.
Catch je bio taj, što je te noći bio pun mjesec i bila navala rodilja, bilo nas je ko pljeve na SD i svi su boxovi bili zauzeti (kakofonija urlanja), tako da su ubrzavali samo "najkritičnije". Kad su me pregledavali, pukao je vodenjak negdje oko 1.40, u 20 sekundi otvorila sam se sa 3 na 8 cm...aj ti sad trči, između dva truda, u box brzo rodit...beba van u 2.10. Bez dripa.

Laura, 21,00. Došla 2 cm otvorena, trudovi svake 3 minute. Odmah na stol. Oko 21.30 5 cm. Probušili vodenjak bez ikakvog upozorenja. Rekoše...sad ćemo vam dati mali koktel protiv boli?!? Malo će vam se zavrtiti. Je, zavrtilo se. U ušima sam čula bubnjanje tam-tam bubnjeva.
Tih 30 minuta bolova koji su uslijedili bilo je toliko intenzivno i neprestano, toliko da sam počela plesati lambadu na stolu i vikati nek me vežu da ne pobjegnem. Ali ima pravde na svijetu..u bicikliranju nogama tresnula sam liječnika koji mi je dao koktelić nogom u muda da je.. :shock: (izgleda tamnoputo, ko da je indijac- na SD) i rodila u 22.00.

Ja moram priznati da me te intervencije nisu naročito uzrujale i nisam dramatično to shvatila, jer sam makjavelistički tip, pa sam htjela da stvar bude što brže gotova. Oba porođaja su bila lijepa, primalje su bile divne i ušparale mi rezanje. Bebe živahne, ružičaste, bez cone-head-a.
Ali ono što nije lijepo je ženama pričati bajke i ne najaviti što je sljedeći step. Čovjek se glupo osjeća kad zna što mu čine, a pričaju mu gluposti.

No point je bio taj što je u 22.30 počinjao film Boja purpura. Pa su rekli..super što ste rodili i ugodno sjeli u sobičku s TV-om, i ja u pozadini..divan film