Naša priča
Pozdrav svima na Rodinom forumu.
Ja sam jedna od onih koja "izlazi iz ormara". Naime, ovih dana je 6 mjeseci kako smo MM i ja postali presretni roditelji neopisivo predivne bebice. Ono što nam je uskratila priroda i medicina (5 IVF, svi ništa) omogućilo nam je društvo u kojem živimo iusvojili smo djetešce. Nakon godina borbe, nadanja, strepnji, razočaranja, boli, straha, sve naše želje i ostvarile su se u jednom nestvarnom i prekrasnom času. Bez obzira na neizrecivu sreću tog trenutka, jedinstvenom i posebnom osjećaju u našim životima, nismo niti jedinstveni niti jedini, posebice na ovom forumu.
Razlog zbog kojeg sam se registrirala i odlučila podijeliti svoje iskustvo jest u tome što sam dugo vremena upravo na ovom forumu nalazila vrlo vrijedne informacije, utjehu, potvrdu svojih razmišljanja i ispravak zvojih zabluda. Poznam vas gotovo sve u ovom kutu cyber-svemira, pa je red da se i predstavim. U razgovoru s nekolicinom posvojitelja shvatila sam da čine isto, čitaju, prate, puno im znači, a nikad se nisu registrirali i javili. Pa i sad čitam redovito. Već duže vrijeme me proganja osjećaj kako nisam fer, kako iz prikrajka virim, hranim dušu objavljenim pričama, a svoju ne dijelim. A možda će upravo naša priča donjeti nekome kakvu vrijednu informaciju, pojačati nadu i utješiti u najmračnijim trenutcima malodušnosti na način kako sam ja u takvim časovima nalazila utjehu upravo na ovim stranicama. Činim to bez želje da bilo kome sugeriram ili mudrujem, svaki je put drugačiji, ali svi idu istom cilju - obožavanom djetetu.
Trenutak odluke
Odluka da krenemo u posvajanje nije nastala u jednom danu. Ona je nekako oduvjek tu, ali trebalo joj je vremena da "sazori". Sklona sam analiziranju svega i prilikom razmišljanja o posvajanju užasavala sam se osoba iz czss, pribojavala njihova "podozriva oka" i stvarala mi je izrazitu nelagodu pomisao kako će me netko procjenjivati, zavirivati u kutke našeg doma. Smatrala sam izrazito nepravednim što ja moram nekome dokazivati da sam dobar potencijalni roditelj, a tamo negdje neki ljudi imaju djece k'o pljeve i za njih niti brinu, nit ih žele. Međutim prizvala sam se k pameti, posebice u razgovoru s MM koji je puno jednostavniji po tim (i raznim drugim pitanjima. Iscrpljeni MPO-ima (smatram da je iznimno teško, tj. nama je bilo nemoguće paralelno raditi jedno i drugo) i učvršćeni u namjeri da (barem privremeno) odustajemo, znajući u sebi da je to vjerojatno zauvijek (oboje 39+ u tom trenutku) odlučili smo našu energiju usmjeriti posvojenju. I nakon te odluke tjednima se nije događalo ništa. Mi odlučili i tako je to stalo.
Zamolba
Razgovarala sam s prijateljima, tu i tamo, s dobrim poznanicima, s ljudima iz okoline koji već imaju usvojenu djecu dok me na kraju jedna prijateljica nije "pljusnula": napiši zamolbu i odi u czss i prestani kakati (pretpostavljam da je to na ovom forumu primjerena zamjena za njene riječi). I krenula ja tako pisati zamolbu. U našoj kuću ja obično pišem. Ja sam vrlo dobra u pisanju. Napisala sam puno radova i nekoliko poglavlja u knjigama. Učim i druge kako će pisati. Zamolbu sam pisala dva mjeseca. Svaki dan. Običnu zamolbu za koju sam nakon pomna razmišljanja odlučila da ne smije prelaziti jednu stranicu A4 jer je neće nitko čitati, da mora biti emocionalno obojena, a ne smije biti patetična i "ljigava". Mora govoriti puno o nama, a ne smije biti japajakanje tj. mipamikanje u ovom slučaju, mora biti jako informativna, a ne smije biti nabrajanje... I tako u nedogled. Danima. Ni makac od početka. Strašno. MM bi me pitao: "... i? Kako ide Zamolba?" "Ide. Ako imaš pametniju ideju, sjedi pa piši"
Nakon svega, zamolba jest važna, ali nije potrebno dva mjesecaAli, ponekad mislim da je sve to bilo potrebno kako bi se riješilo točno ovako kako je danas. I konačno smo je poslali, tj. odnjeli (definitivno bolje odnjeti). I uvjerili se tijekom postupka procjene da su ljudi u czss dragi i ugodni, čak smo bili iznenađeni njihovom podrškom i uvjerenošću da ćemo sigurno postati roditelji. I tako, nakon uobičajenog postupka poslali i čuvenih 106 koverti i zamolbi. Sve sam marke polizala, gorčinu u ustima osjećam ponekad još i danas. Pa zar nije u ovoj zemlji taj sustav moguće urediti. Shvatila sam da u stvari nitko u RH ne zna koliko točno parova čeka na posvojenje jer zbrajanje svih zamolbi u svim centrima čini 106 zamolbi samo u našem slučaju. Ali, to je tema za neku drugu raspravu.
Telefoniranje
Jedna od stvari zbog koje je upravo ovaj forum zaslužan za našu sreću danas jest stav spram telefoniranja. U našem czss rečeno nam je, kad smo ih pitali o tome, kako je telefoniranje centrima potpuno besmisleno. Kako njih svakodnevno zovu ljudi iz cijele RH i kako oni nikad, baš nikad, nisu dali informaciju telefonom, a kamo li se odlučili za neke posvojitelje na temelju telefoniranja. Pitala sam to više puta. I odgovor je bio isti. Koja pogrješka. A čitala sam ovaj forum u kojem svi kažu kako je telefoniranje "standardni" postupak. Priznajem, dugo nismo telfonirali. MM je smatrao kako ljudi u czss valjda znaju što govore. Pitali smo u nekim drugim czss i oni su nam potvrdili da im je telefoniranje besmisleno, uzaludno i da im je samo smetnja na poslu. Pa smo mi čekali. Čak je u nekim negativnim odgovrima, kojih smo dobivali tih dana hrpimice, pisalo nešto u stilu: ne zovite nas, mi ćemo zvati vas ako ikad išta po tom pitanju bude... Zbog te smo informacije izgubili puno vremena.
Mračna strana czss
Nedugo nakon što smo poslali zamolbe posvuda, pozvali su nas iz jednog czss zbog jedne djevojčice od 12 godina. Nismo u zamolbi stavili izrazito ograničenje dobi, naveli smo da želimo mlađe dijete. Intimno sam jako željela sasvim malu bebu. Ali, treba biti realan. Otišli smo razgovarati, teško nam je bilo zamisliti nesretno dijete i reći mu, mi te nećemo jer imaš 12 godina jer te sustav nije bio u stanju "riješiti" 7 godina koliko se "predmet" (kao da nije živi čovjek) povlačio po sudovima.Razgovor nam je bio težak i nekako mučan jer sam osjećala pritisak od djelatnika czss koji su nam govorili kako mi sa svojim socijalnim, psihološkim i materijanim statusom možemo "hendlati" takvo dijete. Kakva je to izjava?! Mogu li ih kriviti? Hm, vjerojatno ne, oni žele riješiti "slučaj" (možda je to malo bolji izraz nego "predmet").
Tada sam shvatila kako mi, posvojitelji, nismo klijenti niti stranke czss-a. Naši problemi nisu njihovi problemi. Naši problemi u najboljem su slučaju rješenje njihovih problema - slučajeva djece na njihovoj skrbi. I tada mi je bilo lakše u tom procesu jer nisam očekivala da imaju "razumijevanje" za nas. I sve u najboljoj namjeri. Ali, nisu svi takvi. U toj nam je, za nas strašnoj situaciji, pomogla psihologica iz našeg czss-a koja nam je rekla da moramo mi sami odlučiti, ali nam je objasnila da mi ne možemo nositi "krivnju" na sebi, da moramo razmišljati o kvaliteti svog života tj. našeg zajedničkog s djetetom i nakon posvojenja i kako nikako ne možemo ispraviti nepravdu svijeta. I kako ona nakon naše opsežne evaluacije ne bi savjetovala da idemo u to jer nam to nije bila želja. I tada smo odbili i učvrstili se u svojim željama. Raščistili iskreno što želimo i krenuli dalje. Pokušat ćemo se usredotočiti na dijetešce do tri godine. Znamo sve, ali to je naša stvarna duboka želja. Još uvijek nismo telefonirali. I u tom centru su nam rekli da je telefoniranje besmisleno.
Kasnije smo u procesu susretali s različitim ljudima u czss posvuda. Većinom divni, ali jedan (veliki) dio neugodan, s visoka vas procjenjuju, bilo je čak i podsmjeha glede našig godina (otvoreno su nam u nekoliko centara rekli da smo prestari, a kad smo tražili da nam objasne prema kojem zakonu, pravilniku ili drugom važećem aktu to tvrde, nisu imali odgovora nego su nam čak otvoreno rekli da je to njihov osobni stav i da tako oni rade). Bila sam očajna. Štošta se može učini, ali vratiti vrijeme nikad. Za sve čekalice 39+: ne dajte se nikad pokolebati, nije istina da ste prestari. Čak je u jednom trenutku nakon što smo dobili bebicu i išli se pohvaliti i pozdraviti tete u našem czss jedna od tamo prisutnih je rekla: "mislim da ste teško pogriješili, nećete fizički izdržati." Ha-ha, što ti znaš, moja draga što ja mogu izdržati, meni je u zadnjem ciklusu MPO punktirano na živo 28 stanica iz jajnika koji se nalazi jakoooo daleko od mjesta na kojem bi trbao biti (ali i to je topic za neku drugu raspravu), i to je fizički aspekt, a to što niti jedna nije uspjela je sasvim drugi aspekt neopisive boli. Danas je svaki fizički napor za naše dijete čista uživancija.
Opet telefoniranje
I tako vrijeme ide. Prolazi. Mi sve stariji, a moja slika iz sanjarenja s djetešcem na rukama sve mi se čini bljeđa. I padnem u malodušnost. I čitam forum na Rodi. I onda počinjem s MM ponovno razgovore o telefoniranju. Napravim katalog svih centara sa svim informacijama, pripadajućim tablicama, unesem sve poznate podatke o svima. I počinjem kampanju. Mi moramo telefonirati. Ja, naime, imam takav posao da uistinu ne mogu tlefonirati u jutranjim satima. MMu isto nije zgodno, ali se lakše može prilagoditi. A i bolji je u kratkoj komunikaciji od mene, to mu moram priznati (drugo baš i ne priznam). A on zapeo, opire se, pa meni je to glupo, pa čula si što kažu i tako to... I natjerala ga ja, u biti, muževe se na štošta dade natjerati. I onda je krenulo. Nakon dvije godine čekanja i gubljenja vremena, počele su se stvari nekako odmotavati. Otišli smo tu i tamo, razgovarali, uvjeravali. Neki su razgovori bili ugodni, neki nisu. S nekih sam htjela pobjeći, negdje sam se jedva suzdržavala da ne izvrijeđam službenike czss. Neki su nam govorili, imamo nešto u postupku, javite se za dva-tri mjeseca, nadaš se, ap ništa... Ali, sve treba progutati. Nema druge. I telefonirati, telefonirati. Vrijeme prolazi. MM je ispočetka to telefonirao preko volje i zbog mene (i zbog foruma), kaže, svi ga glatko odbijaju, ali onda je "zagrizao". Jedan prijatelj i kolega koji je vidio naš katalog, ostao je impresioniran, rekao je "možda nećete dobiti dijete, ali možete dobiti akreditaciju za postupak traženja djeteta"
I onda odjednom - vatromet
Jedan običan dan nakon posla, navečer, uz tv, već pospani... MM: "ah, da, zvali su jutros iz czss iz Jednoggrada" - Mooooliiim, ti mi to tek sad kažeš... - Ah, da, oprosti, imao sam puno posla - Iiii?!?!?! - To su oni koje sam zvao pred dva mjeseca. Uzeli su nas u obzir za dječaka od 2,5 godine - Ajme, sasvim sam budna (bilo je to daleko najmlađe dijete o kojem smo razgovarali) - MM:"Idemo na razgovor sljedeći tjedan". I tako mi otputovali u Jedangrad. I razgovarali. Iscrpljeni prijašnjim razgovorima nismo se ničemu nadali.
Međutim, leptiri u trbuhu zvone na uzbunu. Tete su bile divne. Nikad ovakvog razgovora. Opuštenog i iskrenog. Još je MM u trenutku opuštenosti rekao, eto, željeli smo čitav život malu curicu, htio bih svoju princezu, ali i mali dečko će biti super, preorijentirat ću se s barbika i vingsica na drsove i autiće. Tete ga blijedo gledaju. Smiju se. Poslije smo razmišljali da to nismo trebali reći jer ako budu odlučivalie nijanse, možda se neće odlučiti za one koji su više željeli curicu. I rekoše, javit će se za 6-7 dana nakon što razgovaraju sa svim parovima u izboru i zvat će nas bez obzira na odluku. Vozimo se u tišini. MM kaže, nećemo se nadati. Slažem se, nećemo. I dalje u tišini razmišljam kako ću preurediti sobu za dvogodišnjaka. MM šuti. Vozimo se. I najednom on kaže - ja mislim da mu ipak treba staviti tepih (ja naime ne volim tepihe, nemamo ih u kući)
Kako je bilo čekati te dane, ne znam. Preživi se. Nadaš se, pa nada umre. Pa se opet nadaš, pa sam tu nadu ubiješ, bolje sam nego da se tako velika i krasna utopi u moru razočaranja negativnog odgovora. Ali, žilava je ta Nada, baš žilava...
I zvali su nas
Suze mi teku i sad kad se sjetim. Zvoni. Ja se javljam. Glas s druge strane - Dobro jutro. - Je li dobro, pitam. - Smjeh. Ne znam još. Trebamo vaše dokumente iz vašeg czss, nešto je zapelo." Zovi czss. Gutaj bjes. Ljubazno, samo ljubazno... Molim trebamo te i te dokumente. - Nije moguće, tek sljedeći tjedan. - Molim vas, jako je važno, nemojte da izgubimo šansu zbog administracije. - Je, da ali to se tako ne može (kao da smo mi krivi za njihove puteve razmjene dokumenata). - Da, da, ispričavam se (na čemu god) prihvaćam i krivicu ako teba, osobno ćemo odnesti (500 km)... - Ajde, dobro, sad ćemo vidjeti." Ide dan, putuju papiri. 21. stoljeće, a fax ostao bez tinte, sve ponovo. Na kraju radnog dana ja na sastanku. Još ništa ne znam. MM dežura pored telefona. Mrzim sve ljude u sobi. Mrš svi sa sastanka, ja moram do telefona. Napokon. "Jesu li zvali? - Jesu. - I što kažu? - Čuj, dugo je, najbolje da dođeš kući pa ćemo pričati u miru. - Jesi li ti sasvim poludio, govori čovječe!!! - Sjedi. - Da ja sjednem? Na što da sjedem (galamim u uredu), govori više. - Čuj, ne viči, i ja sjedim. - Ne pričaj mi gluposti, kakvo sjedenje, govori, što su rekli. - Rekli su da su nas izabrali. - Ajme. (dalje vatromet u gavi, Isuse dobri, je li moguće, nakon svega... ipak sjednem) - Ali to nije sve... - Kako misliš nije sve (već grcam). Pa što sad nije u redu?! - Polako, slušaj. Rekli su kako smo im se svidjeli i kako smo rekli da bi malu curicu i kako, eto, baš u ovom trenutku, od jučer, imaju jednu malu curicu od tri mjeseca za posvojenje, pa ako hoćemo..." Sva je sreća da sam ipak sjedila. I da nije bilo nikoga više u uredima. U stvari ne znam jesam li plakala ili vrištala ili bila sasvim nijema. Znam samo da je sve bilo mokro oko mene. Košmar. Bože, mala curica... Ah, a dječačić? Što s njim? Što s tepihom? Protisnula sam samo - Jesi li možda pitao..." MM me prekinuo u pola rečenice - Jesam, odmah, rekli su da ne može oboje, nisu vezani, a ako ćemo mi uzeti curicu za dječaćića bi izabrali jedan isto tako krasan par..."
I što sad - pitam nakon par minuta vječnosti. - Nek razmislimo pa nek dođemo za tri dana - Kakva crna tri dana (opet galamim u uredu) idemo odmah sutra.
Sutra
I otišli smo. I oni su nas čekali i rekli, znali smo da ćete doći pa smo dogovrili da je idete vidjeti.
Ništa, niakve riječi ne mogu opisati taj dan, taj sat, taj trenutak. Kad sam podigla svoju kćer, a ona se nasmijala od uha do uha svojim bezzubim osmjehom i onda se pripla uz mene i zaspala. Držala sam je satima, utrnule su mi ruke, ramena, leđa... Nešto sam joj mumljala i zibala je, a ona je mirno spavala. Netko me kuckao po ramenu, nudili su me kavom, sokom. Ništa nikoga nisam čula, čudno su svi govorili tiho, samo su micali ustima i smješili se. MM nije govorio. Obavio ju je rukama u mom naručju i osjetila sam kako mu se ramena tresu. A mrvica je sasvim mirno mljacnula i spavala dalje. Niz obrazić su joj tekle naše suze.
Eto, ovaj je post vjerojatno predug. Ispričavam se svima kojima je predug i dosadan. Ostavljam moderatorima da ga urede, prelome, izbrišu, kako god odgovara pravilima.
Nakon svega posve sam uvjerena kako duše djece negdje na nebu biraju svoje roditelje. I naša je mrva izabrala nas. Nismo je mogli roditi, čekala je dugo. A onda je našla način da dođe svojoj mami i tati.
Mi nemamo više želja za sebe. Naše su sve želje sada samo za nju, da uspije u životu, da bude sretna i da voli sebe i druge onako kako mi volimo nju.
Pusa.
 |
|||
Odgovori s citatom
.
Pippi Longstocking prvotno napisa
). Samo što za tu trudnoću ne znaš nikad koliko će trajati. A kao i u svakoj trudnoći nadaš se da će zvršiti dobro, prekrasnim porodom. Naša jest. I sasvim sam uvjerena da će i vaše, drage moje cure čekalice. A posebno za one iz kluba 39+ - nedajte se smesti.
.
