Ajme, plaćem ko kišna godina. Čestitam od srca..blago malenoj na takvim roditeljima
 |
|||
|
|
|||
Ajme, plaćem ko kišna godina. Čestitam od srca..blago malenoj na takvim roditeljima
Nemam riječi...
Prelijepo...
Uživajte jedni u drugima, a ti katkad svrati na ove stranice da nam uljepšaš dan svojim pričama
hvala...
Posljednje uređivanje od dea84 : 23.08.2011. at 14:09
uživajte...
Meni definitivno najupečatljiviji podforum! Svaka vam čast svima, zaslužujete ovakve priče!
Predivna, predivna priča, pippi dobrodošla
Ovo sam slučajno otvorila i nije mi žao, priča me dirnula do suza, ovo je nešto predivno...predivno, želim Vam puno sreče i ljubavi u životu sa vašom malom princezicom..
Posljednje uređivanje od butterfly101 : 24.08.2011. at 15:21
Hvala što si podijelila s nama priču. Pridružujem se podršci da nastaviš pisati.
U sličnoj smo situaciji kao vi na početku. Mi smo odlučili i tu stojimo. Iza nas je 5 stimuliranih postupaka.
Nadam se da ćeš nas počastiti još kojom istinitom pričom
prekrasno!!!!
o, mišica mala, kako je samo predivne roditelje izabrala
neopisivo mi je drago što se dočekale..
Kako smo išli po dijete (ali ne u rodilište :)
Hvala svima na riječima podrške i dobrim željama. Ovo je nastavak Naše priče
Kad smo se samo donekle pribrali iz omaglice emocija, tj. MM se donekle pribrao, ja baš i ne, pitamo naše carice iz czss – što sad? Kad možemo uzeti mrvu? Skupite ove papire, kažu one, desetak raznih izvoda i potvrda i kad skupite javite se, mi ćemo dotad prirediti papire i onda možete po mrvu. Gledamo ih u nevjerici. Mi ćemo te papire skupiti za dan, dva. Onda ćete doći po mrvu za dan, dva. Bila je srijeda poslijepodne. MM je pogledao na sat. Vidim što mu prolazi kroz glavu. Svi pripadajući uredi u Našemgradu već su bili zatvoreni. Znači, danas se više ništa ne može. Sutra. To je bila jurnjava. Podijelili smo popis. Nismo izlazili iz raznih ureda dok nam nisu izdali dokumente. Jedino je sud ostao neosvojiv. – Potvrde o nekažnjavanju dobit ćete sutra, – kaže portir. – Gledajte, meni to treba danas, pa me, molim, pustite da razgovaram s onim tko je nadležan – govorim najljubaznijim glasom, a u očima mi scena kako ubijam portira i gazim preko njega da uđem u sud. Ne ide. Portir sam i imam moć – piše u njegovim očima. Može zatvoriti vrata i pozvati osiguranje, a onda bye-bye naša potvrda o nekažnjavanju (ako nas zatvore zbog napada na službenu osobu – neumoljivog portira na sudu). Dobro, nevoljko odustajem (bolje častan uzmak nego potpun poraz), onda sutra. U petak u podne imali smo sve. Zovemo czss u Jedangrad. Imamo sve, kažemo. Već?! Smiju se. Što li im je samo smiješno?! Dođite u utorak, kažu, i ponesite auto-sjedalicu za dijete od tri mjeseca. Svakako, hvala puno.Kriste Bože, odakle nam auto-sjedalica za dijete od tri mjeseca!
Znači - u utorak. Tko li će izdržati do utorka. A opet, to znači subota, nedjelja i ponedjeljak za sve pripreme. Otkud početi?
Prvo, raščistiti posao. Usijani telefoni. Ne, nažalost neću ništa raditi dok budem na dopustu. Ne, neću moći, bit ću odsutna godinu dana, žao mi je (a uopće mi nije žao, lažem kao pas). Da, naglo se dogodilo, eto, ne će me biti pa ćete morati završiti sami, što se može, viša sila (o hvala ti viša silo, dragi Bože, svemire, sudbino...)
Drugo, obavijestiti sve koje treba, sve koje volimo, sve koji nas vole. Usijani telefoni. Plačem, pričam po 17. put ispočetka. Suze radosnice s druge strane... Kako li je divno javljati lijepe vijesti, a kako je malo takvih prilika u životu.
Zvoni telefon. MM. Izbezumljen. – Jesi li čula? – Što? – Pa u Jednomgradu je bila teška saobraćajka. – Pa? – Pa da nisu oni? – Ma daj budi normalan. Dok govorim, ledeni trnci, prsti lete po tipkovnici, crna kronika, saobraćajne nesreće, ne, nisu oni, ne odgovaraju opisu... O Bože, zbilja se treba sabrati.
Koliko se dugo ljudi opremaju za dijete. Mjesecima. Tjednima, u najgorem slučaju. A mi? Dva dana. Trgovine srećom rade vikendom, ali hvala Bogu na prijateljima s djecom koja su taman prerasla prvu opremu. Bar zbog toga nije loše biti zadnji s malim djetetom u društvu.Vijest je planula kao požar u ljetnoj suši... Za pola dana naš je dnevni boravak izgledao kao prekrcajna stanica dječje opreme. Troja kolica. Dva krevetića, četiri sjedalice. Mislim da dijete od tri mjeseca ne sjedi. Čudesnih stvari, za neke nitko točno ne zna čemu služe. Kažu prijatelji, mi smo dobili, eto, novo je, nismo rabili. Pa čemu služi? Ne znaju, kažu, pokušajte vi, možda ste pametniji... Nađe se na sreću i auto-sjedalica.
Ponedjeljak navečer, potpuno iscrpljenje. Da autosjedalica?! Heh, bili smo opremljeni za sve uvjete od polarne zime do tropskog uragana i sve meteorološke kategorije između te dvije krajnosti i to u trajanju od najmanje 5-8 dana za barem 3-4 djece. Da uzmem ipak dvije kutije (kršitelj koda)a – vičem iz kuhinje – Uzmi svakako – dere se MM – i uzmi cijelu kutiju čaja, možda bude žedna. – I cijeli paket pelena, dvije termosice...Imamo li sve? – Imamo. – Jesi li provjerio spisak koji nam je dala L. (L. će roditi za dva mjeseca i ima spisak stvari koje treba imati kući kad beba dođe iz rodilišta. Nije baš isto, ali poslužilo je). – Jesam, imamo sve osim tri stvari. – Ajme, pa što je to, kako li je promaklo? – To je za njegu pupka – Ajde dobro, to nam možda ne treba (u sebi mislim, pa ne bi propali da smo i to nabavili). – Ajmo sad lijepo odspavati pa da sutra budemo odmorni. - Ajmo. Spavanje? Ha-ha...
Negdje duboko u noći: - Spavaš? – Ne, a ti? – Ne. – A jesi li vidio kako je krasna? – Jesam. Sad spavaj. – Spavam. Spavaj i ti. – A-ha. A jesi vidjela kako se smije?... O, najduža noći.
I osvanuo ipak utorak. Vedar, prekrasan, sunčan zimski dan. Nikad ga neću zaboraviti. Niti jedan trenutak.
Do Jednoggrada smo vozili dva i pol sata. Jesi li ti lud,– govorim – ne juri tako, hoćeš li da dijete izgubi oca i majku prije nego ih je dobilo...
Czss, formalnosti, potpisivanje, čestitke. Krenuli smo po nju. Naša mrva. Sad više ne plačem, ni ne smijem se, sad više nikog ne vidim, usredotočila sam se samo na nju. Upijam zadnje upute i detalje. Najvažnije stvari na svijetu. A ona se smijulji, znala sam, kaže, da ćete doći po mene dragi mama i tata moji...
I gledam je i molim se. Hvala ti Bože. I molim se Tebi od tog časa i stalno, za nju, našu mrvu, za nas, za ženu koja ju je rodila, budi joj dobri Bože na pomoći i za krasne udomitelje koji su je čuvali dok mi nismo došli i plakali žalosni za njom na taj, nama najsretniji dan. Koliko li si života već takla i ostavila trag ljubavi, predivna moja kćeri, tako mala, tako nevina.
I krenuli smo. U novi život. Do kuće se s dragocjenim bićem koje spava mirno u sjedalici - jajetu, vozimo četiri sata. Po autocesti. 80 km/h. Jesi li ti lud, – govorim... Ne čuje se od buke šlepera koji nas prestižu. MM vozi kao po jajima. - Vidiš li ti ove luđake kako voze, – nadglasava on buku – ugrožavaju naše živote na cesti. Gdje li je sad policija?! – Kakva policija, što je tebi, ljudi voze daleko ispod ograničenja. Pritisni taj gas, umrijet ćemo i ja i dijete od iscrpljenosti, nećemo nikad doći kući...
Ali, došli smo. Sretno i presretni. A mrva je spavala cijelo vrijeme, hvala joj. Zvone telefoni, svi bi u posjetu, pršte savjeti. Polako, pustite nas da dišemo, da se ljubimo... Bake, djedovi, teta, nećaci i kuća puna neopisive radosti se napokon ispraznila. Ostali smo nas troje. Zauvijek.
Pippi,
užitak je čitati tvoje postove
Daj Bože svakome tko čeka ovakvu radost!
I mene je tvoja priča ostavila u suzama...
Prisjećam se dolaska našeg sina, tada starog 8,5 mj. Naš dnevni boravak je izgledao vrlo slično vašem, hrpetine robice, mašina pere punom parom, sve se slabo suši jer je 1. mj., ostatak opreme, otvaramo paket pelena da vidimo kako to čudo uživo izgleda...
Čestitam!!!!
Ooo, PL, šta mi ovo radiš na poslu, ode mi šminka, već upadam u oči!!
Uvijek sam nekako imala osjećaj da ta zaljubljenost u dijete se ne "rađa" rođenjem, već se "rađa" drugačije, kao da ti neko u dušu umetne dašak, stavi svjetlost, pročisti srce i samo ta krasota postoji za tebe, tada i od tada pa zauvijek.
Uživajte, vas troje povezanih, suđenih, i dotaknutih tim čudom koje se "novi život" zove!
Prekrasna priča! Čestitam!!!
kako lijepa priča...
Svaki dan škicnem da vidim ima li nastavak, i evo ga, tu je, ajme, koje veselje čitati te...
Pippi, prekrasan nastavak! Daruj nam i treći i četvrti dio! Polako, iz dana u dan, vi se volite sve više i više!!! Ljubite se i mazite stalno! Uh... vaša me priča svaki put iznova raznježi!!!
Predivno, čudesno, čarobno!
Predivno te čitati, mogla bi jednom pretvoriti vašu priču u knjigu.
Ovakve priče su mi omiljeno štivo, svaki put mi se vrate svi oni ludi osjećaji i uzbuđenje.
Meni je ova priča u ove ljetne dane k'o prava sapunica (kad na žalost nema nekih većih događanja na forumu). Ovaj jedan je uljepšao ovo sparno ljeto!
Pippi, čestitam i dobro došla u naše društvance!
<3<3<3
vidi se da fejsam-no comment!
draga, pipi, prekrasna je tvoja priča. uživajte u malom daru!
cestitam!!!!
Predivan nastavak
Nakon prve noći s mrvom
Ujutro sam se rano probudila. Svitalo je vedro jutro u veljači. Mrva je mirno spavala u svom novom krevetiću. Iskrala sam se do računala i napisala pismo svojim suradnicima na poslu. „Oproštajno“ na neko vrijeme. To pismo možda najbolje opisuje kako smo se osjećali nakon prve noći s mrvom, prepisujem ga u cijelosti:
Dragi moji svi,kao što vjerojatno znate od jučer se moj život zauvijek promijenio. U naš je dom ušetala, (zbog znanstvene korektnosti točnije je reći unesla se) mala svemirka koja je odlučila sići na Zemlju i nas odabrati za svoje roditelje (valjda zna što radi, a mi smo joj zahvalni do neba). Prekrasna je, savršena, smije se, jede i spava. S obzirom kako je iz druge galaksije o kojoj mi ne znamo ništa, predstoji nam dug put učenja, poput novog studija, samo što će ovaj, čini se trajati doživotno, a mrva će nam biti učiteljica života. Kao što i sami znate prvi je semestar na svakom studiju najteži. Stoga sam se ja ispisala iz svih drugih školskih i vanškolskih aktivnosti na neko vrijeme, a u njih, između ostalih, spadaju i naši sastanci i konzultacije. Iako, mislim da će mi moja učiteljica dopustiti da ih nastavim negdje na proljeće sljedeće godine.MM i ja se beskrajno veselimo novom studiju koji je započeo jučer i već smo naučili svašta. Primjerice da reklame lažu, jer pelene uopće ne drže kad se sasvim popiške, nego lijepo iz njih curi okolo, zatim da je duda jedna neobično važna stvar; jer kad učiteljica galami, a sita je i suha, problem je u dudi. Duže nam je trebalo da tu lekciju shvatimo jer su predavanja na stranom jeziku, koji se jako trudimo razumjeti, ali nam ne uspijeva uvijek. MM je dobar u teoriji, jedino mu praktični dio ide malo teže, a savladat će on to. Meni nekako ide, iako nije savršeno, ali sam za sada najbolja u razredu, što je dovoljno za ego. Stalno nam se u nastavu hoće miješati neki studenti s viših godina, ali se prave pametni i daju oprečne savjete, pa ih bolje i ne slušati, kako je to, uostalom (kako sam vam i uvijek govorila), slučaj na svim fakultetima, stariji studenti nisu baš najbolji izvor informacija. Iako, demonstratori dobro dođu, ali to su oni provjereni i pouzdani pa su nam od pomoći.Nadalje, naučili smo se da će nam dan započinjati u 6, a završavati u 22. Prekrasno je što noću nema nastave, pa se po slobodnoj volji može gledati TV ili raditi na računalu, međutim to nikome iz našeg malog razreda jučer nije palo na pamet zbog posvemašnje iscrpljenosti pa su oba studenta odlučila isključiti telefone i u krevet čim je učiteljica zaspala.Ima i puno zbunjujućih čimbenika, npr. svaki kombinezonić se drugačije zakopčava što bitno otežava praktični dio nastave, ali tko nam je kriv kad smo prilikom brzinskog kupovanja školskog pribora više pažnje obratili izgledu, a ne funkciji. MM je odlučio da će se ubuduće zalagati za potpunu standardizaciju odjeće za bebe jer ovo – druker, patent, dugmić, čičak – totalni je nered.Ali, presretni smo i mislimo da dobro učimo. Učiteljica nas često pohvali prekrasnim osmjehom od uha do uha. Učiteljica nam je inače krasna i najljepša od svih učiteljica (to je rezultat ankete provedene na svim studentima prve godine nakon prvog dana s odazivom 100% i njih 100% su posve suglasni), doduše nema zube i prilično je ćelava, ali nam je predivna i poput pravih učenika beznadno smo i zauvijek zaljubljeni u nju (gledamo je dok spava, slušamo kako diše, koga sanja...).Glazbeni nam je jako važan predmet, to smo shvatili jer je učiteljica najzadovoljnija kad joj pjevamo pa ubrzano učimo pjesmice. MM je jazzer pa improvizira, a ja pjevam samo dvije kojih sam se sjetila, ali čini mi se da je to za sada sasvim dosta. MM od komercijalnih pjeva "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta", učiteljici se sve sviđa, a ja mislim da je ta malo krvoločna, a i sumnjive znanstvene vrijednosti. Naime, u literaturi nije poznato da je krokodil nekoga živog nazad ispljunuo (posebice zbog vola pečenog), a i tko daje djetetu ime Ju-ju. Ne može se provjeriti niti na licu mjesta jer su u Egiptu neredi pa je do Nila nemoguće doći.Vidite da nam je vrijeme jako ispunjeno, ima puno posla, a studij je tek započeo i to jučer oko 14 sati u Jednomgradu, prva je lekcija bila auto-škola – vožnja u novi život...
Epilog :))
Hvala svima što čitate, hvala na podršci i dobrim željama, na dobrodošlici. Hvala na pohvalama za pisanje, Ivanas, i ti bi mogla knjigu napisati, svaka tu od nas. Hvala i na suzama, znam kakva su okusa te suze, to je sad za sve one koje sam ja proplakala čitajući vaše priče. Drago mi je ako sam nekome rasplamsala nadu, onako kako su je meni razbuktavale i hranile priče mama, a i tata (jćbt, pozdrav) koji su uspjeli u svojoj borbi za dijete. Što se daljnjih nastavaka Naše priče tiče, ne vjerujem da ću ih više puno pisati, vjerojatno bi postali krajnje dosadni i zbilja se pretvorili u sapunicu, jer nastavka je "obični život". Što ne znači da ću otići s Foruma, pa tek sam došla
Nakon početne provale osjećaja i čuda koje nam se događalo, život nam se ponaša (kako li je divno Mak Dizdar davno rekao) poput rijeke. U našem slučaju, rijeke koja je probila branu pa divljom snagom navrla, srušila i isprala sve tuge i čežnje pred sobom i onda se razlila u pustu dolinu gdje teče tiho pretvorivši je u plodni raj duše. Tako ja to nekako vidim.
Kad je mrva došla bili smo totalno izvan sebe, u euforiji od sreće. Ona je bila naša najveća želja, tako žarka i jaka, i koliko god smo je potiskivali (željeti sasvim malu djevojčicu u postojećoj konstelaciji posvajanja u nas, ravno je bahatoj drskosti) nije uspjela potamniti. Sjajila je negdje na dnu zdenca duše, ispod kamena, ne usudiš se je niti pogledati, ni kada si, noću, sam ispod popluna, a osjetiš je kako nekad grije, nekad peče. Skrivena, zlatna i moćna, a onda izbila u svoj svojoj snazi i ljepoti na svjetlo ostvarenja. Nakon euforije došlo je razdoblje tihe i potpune sreće. Kad smo se napokon uspjeli otrgnuti od općeg dojma njezinosti, počeli smo upoznavati stvarno biće, našu mrvu. Istinsku nju, malog čovjeka koji raste i razvija se, a mi smo za nju odgovorni njoj, sebi, Bogu, svijetu i svemiru. I u svemu tome u sebi našli potpuni radosni mir. I da, očito to nema veze s hormonima trudnoće
Dobili smo dijete u dobi kad više nismo (sasvim) mladi. Prije toga puno smo prošli, što poslom, što privatno, putovali, bili tu i tamo, radili, skupljali razna iskustva, prijatelji i poznanici su nam govorili kako nam je krasno i zanimljivo i kako nam zavide, a mi njima zavidjeli upravo na toj mirnoći svakodnevnice s djetetom koju sad proživljavamo s većim zadovoljstvom od bilo koje od naših avanturističkih putovanja i zgoda. Pa ima li ljepšeg nego, da je svaki dan isti, da se može sat navijati prema vremenu kad mrva spava, kad se budi, kada jede... Uživam upravo u toj predvidivosti i bezuvjetnoj ljubavi. Stalno joj tepamo – pojest ćemo te, nadmećemo se u djetinje glupim izjavama (MM trenutno vodi; prvo je rekao da će je cijelu pojesti, pa zajedno s haljinicom, pa još i s pelenama, pa zajedno s pokakanim pelenama i na kraju još i popiti vodu u kojoj se kupala...
Razvidno je da smo oboljeli od najgoreg oblika roditeljske bolesti, svjesni smo toga i u tome uživamo. Uredno smatramo kako je naše dijete najpametnije, „neobičnih“i „rijetkih“ osobitosti (primjerice smeđih očiju, zbilja nikad prije viđeno), daleko naprednije od sve ostale djece njezine dobi iz okoline i šire. Prijatelje smo podijelili u dvije skupine: one koji se dovoljno dive našoj princezi i one koji nam više nisu prijatelji. S prijateljicama koje imaju djecu približne dobi vodim neviđeno zanimljive rasprave o nosiljkama, detergentima, pelenama, guzomastima i ostalim smrtno ozbiljnim temama na način i s ozbiljnošću spram kojih je obrana doktorata lakrdija. Medicinsku sestru koja mi cijepi mrvu potajno mrzim i imam je želju dobro pljusnuti kad zabije iglu u najdražu guzu, i to ja, kojoj je medicinska igla maltene kruh svagdašnji.
Ponekad se bezobrazno cerimo onima koji nas pokušavaju upozoriti kako sve to nije primjereno. Posebice su mi nepoželjni oni koji mi govore kako je previše ljubimo, nosimo, mazimo i da je zdravo pustiti dijete da plače, da nije dobro što spava s nama u sobi, a i često s nama u krevetu, da je loše razmaziti djecu (kao da ih se može razmaziti ljubljenjem)... Takvima obično s najzabrinutijim izrazom lica preporučim da se jave u najbliži centar za psihološku pomoć zbog emocionalnih problema koje evidentno imaju. I još nikako ne razumijem one koji me stalno straše prijetnjom „vidjet ćeš!“. „Vidjet ćeš kad krenu zubi“ – krenuli su, pa što, obožavam svih sedam malih bisera, koliko ih sad ima pa čak i kad me ugrize za prst; „vidjet ćeš kad ne budete mogli spavati“ – ne spavam, pa što, ja sam ionako noćna ptica, ali eto, surfam, čitam, pišem po forumu dok moja mrva mirno spava. A kad se javi u snu, poletim uz stepenice k njoj govoreći s ljubavlju – evo mame, tu je mama..., pomilujem je i ona tad mirno spava dalje. Zar to da mi je teško? Vidjet ćeš, vidjet ćeš, govore, a ja nikako da „progledam“. Meni je divno. Moja mi je mrva dala svu mirnoću i spokoj, upravo onaj sasvim miran i prekrasan život u zelenoj dolini kakav mi ništa što sam u životu postigla i uspjela nije moglo pružiti. A nizašto se nisam niti borila tako predano i odlučno, teško i doslovno krvavo, prolazeći trnje poniženja, razočarenja, boli i odbijanja, a ostala tako uporna, kao za nju.
I na kraju, ima jedna zanimljiva zgoda koje se sad nekako često sjetim. Kad smo obilježavali 10. godišnjicu mature (Kriste, davno je bilo...), bila je to prva proslava nakon što smo se razišli iz srednje škole. Bili smo štreberski razred u štreberskoj školi i tada već mahom pozavršavali fakultete, a većina bila na zahuktalom putu napredovanja u karijeri. Prozivala nas je razrednica redom, a priče su išle manje-više jednako, završio/la sam fakultet, pa staž, upisao/la poslijediplomski, dobio specijalizaciju, usavršavam se u inozemstvu... Svega se nekoliko cura udalo, a još manje reklo, eto, imam dijete/djecu, oni su moj najveći uspjeh. Za one koje su to rekle mogao se osjetiti neizrečen komentar i poluprikriveno cerekanje „ne'š ti uspjeha“... Nije mi se to svidjelo ni tada, ali priznajem, nisam se zamarala u tom času. Kako krivo, Bože moj, kako krivo, o obijesna mladosti... Sad kad budem na sljedećoj godišnjici, jedva čekam da me prozove razrednica, pa da kažem, fućkajte sve, imam kćer, ona je moj najveći uspjeh. Sumnjam da će se itko zacerekati
Pusa svim mamama i mamama čekalicama
Ispričavam se na dugim postovima, evo, obećajem neću više (ovako dugo). Čoks, reži sve što je višak.
da, da baš sam ih krenula prekrojiti i prepričati sažetak.
Mislim da je ovdje previše zainteresiranih za tijek vašeg studija, a da bi nas tako olako lišila tog užitka praćenja ...Ko će sad dočekati jel student popio vodu, koju je pjesmu studentica naučila i s kakvim je osmjehom Učiteljica to sve popratila.......
(hvala, hvala što nam pišeš i dijeliš svoju sreću (s) nama).
Osmjeh blentavi i suzice vesele... oblačić sreće se stvori oko mene, dok čitam tvoje rečenice...
Predivni ste... veselimo s izvještajima s nastavka studija.
Često svratim i čitam iznova priču, svaki puta me jednako raznježi....a sad vidim da ima i nastavak, juuupiiii...hvala od
Pliz samo nastavi.....
Svih vas potpisujem i voljela bih čitati još i još (i dužih).
o Bože!!! kako pogodiš svaku rjeć, svako slovo!!!! nevjerovatno!! tvoji postovi su pre pre pre kratki... želim još
Baš sam se razmišljala šta da napišem, pa ću ovo samo debelo potpisati!ArI MaLi prvotno napisa
o Bože!!! kako pogodiš svaku rjeć, svako slovo!!!! nevjerovatno!! tvoji postovi su pre pre pre kratki... želim još
Moja anegdota s godišnjice: svi se predstavljaju, svi redom, imaju djecu, netko ne spominje muža (ili ženu), neki u braku neki već razvedeni, dođe red na mene, pa kažem " ja djece nemam, ali zato imam muža
Nemoj da ti padne napamet da nam više ne pišeš ove predivne priče! To je tako lijepa zraka sunca ispod tmurnih oblaka, pogotovo nama koji smo u tome!
Što se tiče godišnjica mature, to bi mogao biti posebni topic i na posvajanju i na MPO
Kod nas je ipak slučaj da jedini koji nije završio faks ne dolazi. Mi bez djece dođemo. Bezveze!
A i to se može. Napišeš samo: ljudi su posvojili dijete i sad bauljaju od sreće i pri tome svašta pričaju (pišu).
Svima koji čitaju i komentiraju hvala na riječima podrške, pohvale, dobrim željama i hvala Čoks što nije napisala – ne uzurpiraj forum tolikim tekstovima, otvori blog (a meni se ne piše blog, ja jako volim Rodin forum
Čoks
Svima veliko
A kad me već vučete za jezik, odnosno pero, u ovom slučaju tipkovnicu (a teško žabu u vodu...), odlučila sam i dalje kad stignem (ne zamjerite ako me nema, imam puuuno nastave i zadaće na našem studiju) (o)pisati sličice iz mrvina i našeg života.
Ali, evo obećajem – u postu od 100 riječi.
Koliko ljubavi stane u 100 riječi – na vama je da prosudite.
Krv i voda
Jedno poslijepodne, nekoliko tjedana nakon što je mrva došla k nama, navratili su moji roditelji. Baka je inače „vlasnica” etabliranog „baka-servisa” i redoviti demonstrator na našem studiju. Mrva je već s veseljem prepoznaje. Dida, zbog obveza i posvemašnje gužve u nas, dolazi rjeđe. Otvorim vrata s mrvom na rukama, radoznalica viri – tko ide. Na vratima se dida prignuo, a mrva se, ugledavši ga, nasmijala glasno, prije nego li je stigao ispustiti jedan od onih buči-buči zvukova, uvjeren da bebe to vole. Iza dovratka smo čuli oduševljenu baku kad je uskliknula „Gle, prepoznaje te! Didu svog, jasno – pa nije krv voda!“
Prekrasna prica!
Istina, puno, puno ljubavi stane u 100 riječi...
predivna priča.
uživajte jer ste zaslužili.
pippi, divna priča, i stilski i sadržajno
baš te lijepo čitati!
uživam u svakom slovcu
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
