Naša priča

[Kayyya]

o, mišica mala, kako je samo predivne roditelje izabrala

neopisivo mi je drago što se dočekale..

[Pippi Longstocking]

Hvala svima na riječima podrške i dobrim željama. Ovo je nastavak Naše priče

Kad smo se samo donekle pribrali iz omaglice emocija, tj. MM se donekle pribrao, ja baš i ne, pitamo naše carice iz czss – što sad? Kad možemo uzeti mrvu? Skupite ove papire, kažu one, desetak raznih izvoda i potvrda i kad skupite javite se, mi ćemo dotad prirediti papire i onda možete po mrvu. Gledamo ih u nevjerici. Mi ćemo te papire skupiti za dan, dva. Onda ćete doći po mrvu za dan, dva. Bila je srijeda poslijepodne. MM je pogledao na sat. Vidim što mu prolazi kroz glavu. Svi pripadajući uredi u Našemgradu već su bili zatvoreni. Znači, danas se više ništa ne može. Sutra. To je bila jurnjava. Podijelili smo popis. Nismo izlazili iz raznih ureda dok nam nisu izdali dokumente. Jedino je sud ostao neosvojiv. – Potvrde o nekažnjavanju dobit ćete sutra, – kaže portir. – Gledajte, meni to treba danas, pa me, molim, pustite da razgovaram s onim tko je nadležan – govorim najljubaznijim glasom, a u očima mi scena kako ubijam portira i gazim preko njega da uđem u sud. Ne ide. Portir sam i imam moć – piše u njegovim očima. Može zatvoriti vrata i pozvati osiguranje, a onda bye-bye naša potvrda o nekažnjavanju (ako nas zatvore zbog napada na službenu osobu – neumoljivog portira na sudu). Dobro, nevoljko odustajem (bolje častan uzmak nego potpun poraz), onda sutra. U petak u podne imali smo sve. Zovemo czss u Jedangrad. Imamo sve, kažemo. Već?! Smiju se. Što li im je samo smiješno?! Dođite u utorak, kažu, i ponesite auto-sjedalicu za dijete od tri mjeseca. Svakako, hvala puno. Kriste Bože, odakle nam auto-sjedalica za dijete od tri mjeseca!

Znači - u utorak. Tko li će izdržati do utorka. A opet, to znači subota, nedjelja i ponedjeljak za sve pripreme. Otkud početi?

Prvo, raščistiti posao. Usijani telefoni. Ne, nažalost neću ništa raditi dok budem na dopustu. Ne, neću moći, bit ću odsutna godinu dana, žao mi je (a uopće mi nije žao, lažem kao pas). Da, naglo se dogodilo, eto, ne će me biti pa ćete morati završiti sami, što se može, viša sila (o hvala ti viša silo, dragi Bože, svemire, sudbino...) Juhuuuu, ti-dam-di-dum, prvi put u životu nije mi problem na poslu reći "ne!". Ne, ne želim i ne ću raditi dok budem na posvojiteljskom dopustu. Bit ću sa svojim djetetom. Nakon toliko godina, stvarno vrijeme samo za nas.

Drugo, obavijestiti sve koje treba, sve koje volimo, sve koji nas vole. Usijani telefoni. Plačem, pričam po 17. put ispočetka. Suze radosnice s druge strane... Kako li je divno javljati lijepe vijesti, a kako je malo takvih prilika u životu.

Zvoni telefon. MM. Izbezumljen. – Jesi li čula? – Što? – Pa u Jednomgradu je bila teška saobraćajka. – Pa? – Pa da nisu oni? – Ma daj budi normalan. Dok govorim, ledeni trnci, prsti lete po tipkovnici, crna kronika, saobraćajne nesreće, ne, nisu oni, ne odgovaraju opisu... O Bože, zbilja se treba sabrati.

Koliko se dugo ljudi opremaju za dijete. Mjesecima. Tjednima, u najgorem slučaju. A mi? Dva dana. Trgovine srećom rade vikendom, ali hvala Bogu na prijateljima s djecom koja su taman prerasla prvu opremu. Bar zbog toga nije loše biti zadnji s malim djetetom u društvu. Vijest je planula kao požar u ljetnoj suši... Za pola dana naš je dnevni boravak izgledao kao prekrcajna stanica dječje opreme. Troja kolica. Dva krevetića, četiri sjedalice. Mislim da dijete od tri mjeseca ne sjedi. Čudesnih stvari, za neke nitko točno ne zna čemu služe. Kažu prijatelji, mi smo dobili, eto, novo je, nismo rabili. Pa čemu služi? Ne znaju, kažu, pokušajte vi, možda ste pametniji... Nađe se na sreću i auto-sjedalica.

Ponedjeljak navečer, potpuno iscrpljenje. Da autosjedalica?! Heh, bili smo opremljeni za sve uvjete od polarne zime do tropskog uragana i sve meteorološke kategorije između te dvije krajnosti i to u trajanju od najmanje 5-8 dana za barem 3-4 djece. Da uzmem ipak dvije kutije (kršitelj koda)a – vičem iz kuhinje – Uzmi svakako – dere se MM – i uzmi cijelu kutiju čaja, možda bude žedna. – I cijeli paket pelena, dvije termosice...Imamo li sve? – Imamo. – Jesi li provjerio spisak koji nam je dala L. (L. će roditi za dva mjeseca i ima spisak stvari koje treba imati kući kad beba dođe iz rodilišta. Nije baš isto, ali poslužilo je). – Jesam, imamo sve osim tri stvari. – Ajme, pa što je to, kako li je promaklo? – To je za njegu pupka – Ajde dobro, to nam možda ne treba (u sebi mislim, pa ne bi propali da smo i to nabavili). – Ajmo sad lijepo odspavati pa da sutra budemo odmorni. - Ajmo. Spavanje? Ha-ha...

Negdje duboko u noći: - Spavaš? – Ne, a ti? – Ne. – A jesi li vidio kako je krasna? – Jesam. Sad spavaj. – Spavam. Spavaj i ti. – A-ha. A jesi vidjela kako se smije?... O, najduža noći.

I osvanuo ipak utorak. Vedar, prekrasan, sunčan zimski dan. Nikad ga neću zaboraviti. Niti jedan trenutak.
Do Jednoggrada smo vozili dva i pol sata. Jesi li ti lud,– govorim – ne juri tako, hoćeš li da dijete izgubi oca i majku prije nego ih je dobilo...
Czss, formalnosti, potpisivanje, čestitke. Krenuli smo po nju. Naša mrva. Sad više ne plačem, ni ne smijem se, sad više nikog ne vidim, usredotočila sam se samo na nju. Upijam zadnje upute i detalje. Najvažnije stvari na svijetu. A ona se smijulji, znala sam, kaže, da ćete doći po mene dragi mama i tata moji...
I gledam je i molim se. Hvala ti Bože. I molim se Tebi od tog časa i stalno, za nju, našu mrvu, za nas, za ženu koja ju je rodila, budi joj dobri Bože na pomoći i za krasne udomitelje koji su je čuvali dok mi nismo došli i plakali žalosni za njom na taj, nama najsretniji dan. Koliko li si života već takla i ostavila trag ljubavi, predivna moja kćeri, tako mala, tako nevina.

I krenuli smo. U novi život. Do kuće se s dragocjenim bićem koje spava mirno u sjedalici - jajetu, vozimo četiri sata. Po autocesti. 80 km/h. Jesi li ti lud, – govorim... Ne čuje se od buke šlepera koji nas prestižu. MM vozi kao po jajima. - Vidiš li ti ove luđake kako voze, – nadglasava on buku – ugrožavaju naše živote na cesti. Gdje li je sad policija?! – Kakva policija, što je tebi, ljudi voze daleko ispod ograničenja. Pritisni taj gas, umrijet ćemo i ja i dijete od iscrpljenosti, nećemo nikad doći kući...

Ali, došli smo. Sretno i presretni. A mrva je spavala cijelo vrijeme, hvala joj. Zvone telefoni, svi bi u posjetu, pršte savjeti. Polako, pustite nas da dišemo, da se ljubimo... Bake, djedovi, teta, nećaci i kuća puna neopisive radosti se napokon ispraznila. Ostali smo nas troje. Zauvijek.