U promišljanju o skorom rođendanu naše mrvice, razmišljam što slavimo slaveći rođendane. Slavimo li dan kad smo došli na svijet u spomen na slavlje koje se zbog tog događalo u obitelji? Mislim da ne slavimo spomen na taj dan, već spomen na početak. A svaki početak je težak, nekom više, nekom manje. I nije uvijek da se dan po jutru poznaje. Noć je najcrnja baš prije zore, a iz sumornih jutara razviju se i prekrasni dani.

Dan kada se rodila naša kći bio je sumoran i nitko od prisutnih nije slavio. Jedna je žena rodila neželjeno dijete, dijete istrgnuto iz majčine utrobe ostalo je napušteno, a medicinsko osoblje prijekornim pogledima osuđivalo je ispod glasa. Mi smo bili daleko, samo papir u registratoru zamolbi. Ali Bog je imao svoje planove i svoje razloge. To je bio početak. I važno nam je baš zato slaviti rođendan, slaviti pravi početak koliko god težak bio. Ne zbog pukog brojanja godina koje lete, ne zbog običaja, već zbog zahvale za prekrasan život koji je taj dan udahnuo svoj prvi dah, svoju i našu sudbinu, za priču koja se oko njega prede i neopisivu sreću koju otad sa sobom nosi svud kud prolazi i svima kojih se dotiče, život za koji je nama dana čast da se nj brinemo, da ga čuvamo i iznad svega volimo ne bi li uzrastao lijep i vedar i prenio svoju vedrinu i ljubav dalje. Nadam se da smo ga dostojni.
Sretan ti drugi rođendan draga naša učiteljice.
Vole te mama i tata.