Niti ja nisam znala kako ću znati sve što i kada treba. Vodila sam se uglavnom ovime: bolje da štopam sa puno propitkivanja, ispitaivanja da li je baš nužno, sumnjičavosti da li postoji i drugi način, da li postoje šanse da završi i prirodnim putem, da li možemo dati još malo vremena; nego da se previše brinem pa dozvolim da me spajsaju na jedan, dva. Uvijek sam dala svojem šestom čulu nekoliko sekundi ili minuta, i ona sam reagirala. Bilo da je bilo odbijanjem intervencije (indukcija, drip, epiziotomija) ili prihvaćanjem (na samom kraju poroda npr. prokidanje vodenjaka sam dozvolila).
Na kraju krajeva moja pitanja su valjda normalna, ne bi trebalo biti čudno nikome zašto buduća majka želi znati razlog zbog kojega bi trebala nekome dozvoliti da joj gurne ruku među noge i buši nekakvim predmetima po utrobi, ili zašto zaboga moj hormon nije doovoljno dobara ili zašto se nekome moji prirodni trudovi ne sviđaju (koji istina nisu bili savršeni, ali meni su bili super i fino su me otvarali), itd.