Zdenka2 prvotno napisa
U jednom interwievu J. Juula pročitala sam njegovo opažanje da u Hrvatskoj postoji nesrazmjer između adoriranja male djece i odnosa prema malo većoj djeci. To ponekad primjećujem i na ovom forumu. Od male bebe je lako dobiti privrženost, nježnost itd., kad je ona po svom emotivnom habitusu ekstremno ovisna o roditeljima, posebno o mami. Ali, djeca rastu, emotivno se mijenjaju, imaju nove emotivne i socijalne potrebe i s time se roditelji trebaju nositi bez ljutnje i emotivnih padova. Mnogo puta je teško, ali i mi se moramo mijenjati s djecom, naš odgoj mora rasti zajedno s njima. Mislim da nije u redu prepuštati dijete samome sebi čim se počne ponašati nepoželjno ili neugodno. Tako se šalje poruka: Dobar si mi samo kad si dobar. Kad nisi dobar, ja odlazim, a ti dođi kad se središ. To je dizanje ruku od djeteta. Doći će i veći problemi, ne treba se povlačiti pred njima. Treba pomoći djetetu i zajedno s njim rješavati problem, ako dozvoljava, izravno, ako ne, onda naći načina kako mu prići i pomoći neizravno.
To što mnogi pišu da su im djeca povodljiva uopće ne vidim tako. Mislim da je to normalna faza u socio-emotivnom razvoju djeteta. Oni ulaze u dob kad im grupa vršnjaka postaje sve važnija i traže svoje mjesto u toj skupini. Mislim da je posve krivi put prebacivanje krivnje za nepoželjno ponašanje na neko drugo dijete koje naše dijete oponaša. I to dijete vjerojatno oponaša naše dijete ili neko drugo dijete, jer je to posve normalno u njihovoj dobi. Sviđa mi se reakcija ove mame koja bez ljutnje i optuživanja bilo kojeg djeteta kroz šalu upozorava svoje dijete da ima vlastitu osobnost. Ja imam taktiku, kad me zanima kako funkcionira njegov odnos s nekim drugim djetetom, pozovemo to dijete doma i tada kroz njihovu igru mogu dosta toga opaziti. Bio je jedan slučaj kad sam mislila da je on previše fasciniran jednim dječakom i da taj dječak njime dominira, jer je dolazio doma s njegovim forama i načinima ponašanja, međutim, kroz promatranje njihove interakcije skužila sam da su zapravo ravnopravni, a ako malo preteže na nečiju stranu, onda je to na stranu mog sina.
Treba im pomoći da razvijaju vlastitu osobnost, a njihove socijalne potrebe podržavati. Jedna moja prijateljica, koja ima stariju djecu od mog sina, rekla mi je davno: Malu djecu treba odgajati, a veliku podržavati. Moj sin još nije velik, tu je negdje na pragu ovih problema o kojima je ovdje riječ (ima 6 godina i još ne ide u školu). Drugim riječima, još ga treba itekako odgajati, ali već sada primjećujem da ovaj dio podrške zauzima mnogo više prostora nego prije. Opažam i to da jako dobro reagira kad primijeti moj trud da razumijem njegove nove potrebe i razmišljanja.
Mama, mrzim te! :(
Mislila sam da nikad neću ili najranije bar negdje u 16.oj kad ću joj zabraniti da ima vezu sa 25.godišnjakom koji radi kao vozač bagera.
Odgovori s citatom
. ja sam (iz onog što si napisala) zaključila da se itekako trudite, ali na nekako "jednostran" način... (nemoj se sad hvatati za tu RIJEČ - jer ti ovdje ne mogu ostaviti crtež onog što "vidim" 
). 
) - ja mogu donositi zaključke i davati savjete samo na temelju onog što si napisala (rekla), ali kroz svoju sliku koju na temelju toga formiram. 
koja ima 4 ipo godine, meni prekrasna, sve što kaze, napravi.. meni je super, pametna, ima razvijen smisao za pravednost, nije škrta, funkcionira kroz dogovore..... (mama joj je 97% AP mama, a mislim da nikad nije ni čula za taj izraz 
.... ustvari, ma snimit cu vam te "Stefali-like" face, pa cete vidjet... i vas ce zivcirati... 
