Ako postoji netolerancija prema onome što sam boldala u litanijama poniznosti, dobro da je tako.
 |
|||
|
|
|||
Ako postoji netolerancija prema onome što sam boldala u litanijama poniznosti, dobro da je tako.
hmn.grace prvotno napisa
zdenka, moj dojam je da si ti inteligentna, emancipirana i afirmirana visokoobrazovana žena. nekako nemam dojam da si tip koji bi si dozvolio da ga muževa familija ponižava i ismijava.
ono što ja napadam na ovom topiku nije vjera, jer se u to ne petljam, već namjera da se ženu potlači i to opravda vjerom. i citatima. meni je to neprihvatljivo.
a duboka patnja jer si boga izdala razvodom... pa, nije li život najveći dar? što govorimo o tome daru i koliko ga cijenimo ako dozvolimo nekome da nas ponižava?
Zdenka je izričito naglasila da nije u skladu s katoličkim naukom miriti se s agresijom i podnositi je.
Kršćanska poniznost je prihvatiti bližnjeg, dapače svakog čovjeka kao ljubljeno dijete Božje, razumjeti ga. Kad to uspiješ, počet će se mijenjati svijet oko tebe.
Situacija u kojoj se našla mala teta zahtijeva izmjenu, to nitko ne osporava.
Ali postoji i drugi način od bijega.
Njen suprug, kakav-takav, ipak je htio prihvatiti pomoć.
Ako proces ne uspije, uvijek možeš odstupiti, ali ako ima ljubavi, šteta je ne pokušati.
Njen suprug je i sam žrtva. Nasilnik uvijek ima u sebi neku tešku ranu i treba pomoć.
Kao prvo, njih dvoje rebaju početi istinski komunicirati.
A budući da je vjernica, reći ću - zajednička molitva je prvi korak...
Cure moje, baš ste se razmahale...
Dakle,nakon života koji sam vodila prije svojeg supruga pun divljanja,bezvjerništva, strahovite prometne nesreće u kojoj sam ostala invalid, jedva preživljene sepse, tumaranja po svijetu, nemanja obitelji i doma, nakon te prometne sam se vratila u naručje Boga...On je taj koji me iščupao iz pakla i danas jedino Njemu vjerujem...
Posalo mi je moga muža, ja sam tada mislila da je to moj zasluženi mir...obitelj, dom, spokoj...nisam zagledala ispod površine i nisam mogla znati da je ispod sama trulež...jbg...šta ćemo sad...Nakon svih tih patnji dobila sam dugo očekivani mir u fizičkom smislu, više nije bilo lutanja, više nije bilobolesti i nije bilo nesreća...Pa sam mislila da sam konačno na pravome putu i ako odem s tog puta ponoviti će se strahote...
Danas sam blagoslovljena prekrasnim, zdravim i naprednim djetetom i ona je najvažnije što me još drži u svemu ovome, kao što sam i napomenula u prvom post-u.
Jer, pitam se, da sam nakrivome putu zar bih imala tako predivno dijete?
Zar bih bila zdrava ja ibila zdrava ona?
Zato ne odlazim, nemam gdje, a možda i je ovo moj put,mojkriž, da naučim nekoga zahvalnosti i da možda, kažemmožda, nekome pokažem da ima Netko veći i jači od nas samih?
Ne znam, koliko godmi je svaki 2. dan užasan i već lupam glavom o zid i od suza sam već luda počinjem vjerovati da sam nezahvalnica koja nema upravo te poniznosti o kojoj razglabate i dođe mi da vrištim jer me sram pred Bogom kad se osvrnem oko sebe i pogledam na čemu sve imam biti zahvalna, a ja ovako..
Upravo taj osjećaj nezahvalnosti me tjera da se poklopim ušima i zaboravim na svu tugu koju osjećam kada me MM pogleda, a u njegovim očima nema ničega prema meni...možda niti ne treba biti, moždasamto i zaslužila...
Nitko nije to zaslužio... A i inače, ako nemaš samopoštovanja, ako sebe ne voliš, ako ne cijeniš sve svoje darove, nećeš moći niti voljeti svoga bližnjegaTi trebaš biti sebi prva... Tj. Bog prvi, a onda ti
...samo kratko od mene jer se na ovoj temi već izrodilo svega i svačega...
nisi nezahvalnica jer imaš pravo na sreću i imaš pravo zahtijevati neke stvari da bi bila sretna!! sama kažeš da imaš prekrasno dijete i vjeruj mi, dijete osjeti tvoju tugu, očaj (ja sam bila to dijete)...zato draga moja, ako zbog ničeg drugog, trgni se baš zbog djeteta...
a druga stvar, ovo što si napisala na početku posta o životu prije braka... ne misliš li da si svim time "ispunila" neku kvotu ružnih/loših stvari? i da je konačno vrijeme za sreću...
Joe, skinula si me, sve ja tako kao što si napisala, ali to ne znači da u mom životu nije bilo patnje, gutanja, čekanja i puno kompromisa. Nisam rođena ponizna, a možda to nisam ni sada, ali učim i mijenjam se. Dugo sam u braku, vrlo dugo, pa možda zato i mogu u osobno ime reći da nekada vrijedi pretrpjeti neku fazu u kojoj nam se čini da nema izlaza, a onda se on otvori.
Nemam recepta za druge, jer ne živim njihov život. Inače se nikada ne javljam na ovakve topike upravo zbog toga jer se ne smatram pozvanom da dajem savjete o braku ljudi koje ne poznam nego sam samo pročitale neke izvatke iz njihovog života. Kod mayato i male tete dalo mi je misliti to što obje kažu da još vole svoje muževe. Dok ima ljubavi ima i nade. Nekad je potrebno raskinuti sve i otići, ali nije uvijek to najbolje rješenje.
Potpuna je istina da ne bih dozvolila da me muž ni njegova familija ponižavaju ni ismijavaju. Ja bih se postavila (možda sam tako i učinila
Vjera nije ovdje da bi nas tlačila; ona nam pomaže i drži nas. Izjava da izdajemo Boga rastavom nije istinita ni vjerska, s obzirom da i crkveni zakon priznaje rastavu i ne traži od ljudi da trpe zlostavljanje. Ali, mislim da ta izjava nije rečena s namjerom da se ove žene uvjeri da se moraju ponižavati i trpjeti nego u smislu da se za brak vrijedi potruditi, pa i pretrpjeti nešto. Do koje mjere, kada poniženje postaje nesnošljivo, kada je dostojanstvo ugroženo na taj način da se mora otići (može se otići i da bi se nekoga osvijestilo!), to je stvar osobne odluke.
P. S. Drago mi je da se rasprava nastavlja u duhu tolerancije.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 31.12.2011. at 17:11
ja ne znam kako nekog, vjernicu ili nevjernicu, nije u 21. stoljeću sram napisati da je potrebno "ne raspravljati kad si u pravu, prihvaćati mržnju, ne tražiti pažnju".
čudim se da ne piše "prihvaćati batine dobre"
ovo je trebalo biti prije Mayato,
Mayato žao mi je zbog nesreće, a još samo nabrzaka,
nemoj se unatoč bilo kakvoj prošlosti osjećati manje vrijednom. Svi imamo pravo na ponos i sram, većina to i ima, a ti si
čovjek koji je okrenuo jednom stranicu u životu, zaslužuješ sve i ljubav i poštovanje, ništa manje od toga.
hvala ti
Piplica, pročitaj još jednom moj post.
Pročitala sam ponovo, odnosi se više na malu tetu nego na Mayato,
ali sam htjela čuti od tebe, kao vjernice, da mi kažeš što misliš o njezinom postu, da li je ona na dobrom ili krivom putu,
i da njoj kažeš da li je to smisao vjere.
No ovaj tvoj post koji je upućen njoj mi sve govori,
jer joj šalješ poruku da i dalje ostane i trpi, njega opravdavaš, a njoj daješ savjet kako da šutke kanalizira svoje nagomilano nezadovoljstvo i stres, kako bi jednog dana možda situacija bila bolja.
Njoj treba život sada, a ne jednoga dana, možda,
jer ovo trpljenje nije život,
i tu ne pomažu mali trikovi i savjeti,
nego rezovi,
radikalni.
Prvo, ne volim oslikavanje likova crno-bijelo kao u meksičkim serijama, to nema veze sa životom. Nitko nije čisti pozitivac, niti čisti negativac, već smo svi ljudi sa vrlinama i manama. Da bismo promijenili druge moramo prije svega sagledati sebe. Tko zna kako bi bilo da Mayato-in muž ispriča svoju priču. Oprosti Mayato!
Drugo, govorim ovako zato jer jako dobro razumijem njene emocije jer i sama imam puno emotivnih praznina koje potječu iz djetinjstva od neljubavi. Posljedica svega je da uvijek postavljamo pred druge ljude prevelike zahtjeve kada je riječ o emocijama. Puno mi je trebalo da shvatim da MM ne može zaliječiti moje rane koje potječu od moje majke.
I treće, imam dovoljno godina da ne potcjenjujem niti materijalnu stranu života: ne bih savjetovala ženi da s malim djetetom ode u podstanarstvo u ova teška i nesigurna vremena. Tko se smatra velikodušnim, neka joj besplatno ustupi stan...
I četvrto, ako ima ljubavi ima i nade.
Sretna vam Nova svima!
Mayato pročitala sam još jednom vrlo pažljivo tvoj prvi post. Tvoj je problem njegova lijenost i nezahvalnost što ti u kuću donosiš novac (hm?!), njegov je problem tvoje stalno zvocanje i prigovaranje. Posljedica svega seks iz puke tjelesne potrebe koji tebe ne zadovoljava (misliš da njega zadovoljava) i teško narušeni bračni odnosi. Mislim da vama treba poboljšati komunikaciju. Svađa i loš seks samo će dalje ujecati na pogoršanje vaše komunikacije. Razmisli - možda je to što čitaš u njegovim očima povrijeđenost, a ne ravnodušnost. I pazi - puki govor, slijed riječi, ne znači razgovor. Riječi ponekad izlete i nemaju previše veze niti s mislima niti s našim osjećajima. A na duši drugog itekako ostavljaju (loš) trag.
Probaj pisati...piši svom mužu sve što osjećaš. Tako će tvoj nagomilani sres izići kroz neki drugi ventilacijski otvor, a doći će dan kada ćete imati povjerenja jedno u drugo da će on tvoja pisma moći i smjeti pročitati.
Meni je ova metoda pisanja pomogla da preživim blizanački pubertet. Evo, ja i danas ponekad pišem duge SMS-ove sinu koji je u sobi do moje. To je jedini način da nabrušeni i narogušeni mladac tek izišao iz pubereta (iako mi se ponekad čini da muški nikad posve ne iziđu iz tog razdoblja) primi poruke iz mog majčinskog srca i shvati da mu uistinu želim samo dobro iako to često ne znam izraziti.
Mene vjera baš zato što je meni brak svet tjera da se trudim za dobar brak, da ne dozvolim da se razvodni, da ode u kolotečinu ili da se neke naše sitne ljudske slabosti otkotrljaju u lavinu. Da mislim da mi je brak samo jedna od opcija sumnjam da bih se mogla stopostotno osobno motivirati, možda bih ostala u braku zbog djece, zbog okolnosti, zbog koječega, ali da bih davala svoj osobni maksimum iskreno kažem,vrlo vjerojatno ne, ima i drugih područja života u kojima se puno lakše realizirati. Poniznost o kojoj pričamo treba shvatit kao svijest o tome da smo svi ljudi, i žene i muškarci, i da imamo mane i slabosti kao i vrline i da s te pozicije trebamo pristupati svojim bližnjima. Ono što ljudi tumače kao neku robovlasničku podložnost žene muškarcu veze nikakve nema s kršćanstvom, više s pirmitivnim narodnim običajima koji nikad nisu evangelizirani u punom smislu te riječi. Svaki život je svet, pa je zato i zavjet koji osobe slobodnom voljom daju svetinja, ne zato da bi netko nekome bio vlasnik, nego zato što dana riječ govori o važnosti onoga tko je daje.
Ja se trudim da mi bude dobar brak, ne zbog vjere, nego zato što mislim da smo ja i mm dovoljno dobri da zaslužujemo dobar brak, trudim se saslušati ga kada mu je teško, kada brzo planem, ispričam se, ja sam, priznajem zahtjevnija i teža u braku, i svaka mu čast što me trpi. Nadam se da mu dovoljno dajem do znanja da ga cijenim.
Draga mayato, nisi zaslužila da budeš takva prema sebi; ti se trudiš i boriš se koliko možeš. Nemoj lupati glavom u zid - pomisli, i sama si rekla da si blagoslovljena djetetom, da si zdrava i da imaš neki mir nego što si ga prije imala. Možda je sada trenutak da se više usredotočiš na sebe i svoje dijete, a manje na muža na kojega si, barem tako ispada iz postova, primarno usredotočena. On ne drži u rukama tvoju sreću, držiš je ti. Imaš sebe, dijete, vjeru, kreni od toga.
Slažem se.
mayato u potpunosti te razumijem i način na koji razmišljaš (iz vlastitog iskustva), ali definitivno bi trebala više ljubavi dati sebi. I ta situacija nije tvoj križ, prestala sam gledati život na taj način. Radije takve situacije gledam pozitivistički, shvaćam ih kao svoj zadatak. Mislim da sam došla na ovaj svijet sa određenim zadatkom i da se sve događa s razlogom (kao npr. i moja Leona). I pokušavam prepoznati te razloge. Koja je uloga MM u mom životu? Zašto su nam se putevi spojili? Što ja iz toga moram naučiti? Koji je smisao toga? Ali prvenstveno moraš voljeti sebe
I sretan rođendan maloj princezi
Posljednje uređivanje od kljucic : 31.12.2011. at 18:08
Evo i moje drage ključićSlažem se.
mayato u potpunosti te razumijem i način na koji razmišljaš (iz vlastitog iskustva), ali definitivno bi trebala više ljubavi dati sebi. I ta situacija nije tvoj križ, prestala sam gledati život na taj način. Radije takve situacije gledam pozitivistički, shvaćam ih kao svoj zadatak. Mislim da sam došla na ovaj svijet sa određenim zadatkom i da se sve događa s razlogom (kao npr. i moja Leona). I pokušavam prepoznati te razloge. Koja je uloga MM u mom životu? Zašto su nam se putevi spojili? Što ja iz toga moram naučiti? Koji je smisao toga? Ali prvenstveno moraš voljeti sebe
I sretan rođendan maloj princezi
hvala na rođendanskim čestitkama, ja zaboravila uopće napisati na podforum Čestitamo...
I ja gledam kao i ti, na svijet sam došla s debelim razlogom, koji je to još ne znam, ali živim i svaki dan tražim taj razlog...kad pogledam iza sebe sve je imalo svoj neki smisao koji tada nisam vidjela...za jedno određeno vrijeme, sigurna sam, sve će se ovo raščistiti u meni i sagledati ću svrhovitost vlastite uloge u svemu...
Držim se i nedam se...ipak sam ja od Njega došla...
Kako ste proslavili rođendan i Božić?
Ah, mala je bila bolesna...zubi, uho...a ja sam slušala okrivljavanje i predbacivanje kako sam krivo ovo, kako sam krivo ono...al nema veze, biti će bolje...
Hm, žao mi je. Jesi razmišljala da odeš na odmor, kod svojih, na par dana?
Ja ti draga nemam svoje...barem ne u tom smislu da bih se mogla kod nekoga odmoriti...deda mi je bolestan i ne želim ga zamarati, ovo drugo se ne računa
Posljednje uređivanje od mayato : 31.12.2011. at 20:09
A možda u goste kod neke prijateljice? Pa s kim dijeliš ovakve stvari kad se ne istresaš po forumu?
hm...baš i ne dijelim...pokušala sam sa mamom razgovarati, ali nije urodilo plodom, ona vidi samo ono što želi vidjeti, a to je da sam kako-tako materijalno osigurana i da je to to, da dijete treba oca i da ne smijem ni u kojem slučaju otići na cestu, utočište kod sebe nije nikada ponudila, nema veze, ona ima svoj život,minismo baš pretjerano bliske...imam tog dedu, ali on je velim, star i bolestan, kada sam mu natuknula da bih se eventualno rastala, skoro je srčani udar doživio, svima je to nepojmljivo i mislim da mi u tom slučaju nitko ne bi pružio ruku nego bi me deklarirali kao crnu ovcu i "snađi se druže"...
Prijateljice sam davno pogubila jer sam se zakopala u ovu zajednicu, nikakav ddruštveni život nemam već godinama jer je to MM bespotrebno i dosadno, a ja sam željela svovrijeme provoditi s njime iimatiobitelj.
Eto, sad sam skoro pa sama i istresam se samo na forumu, hehe
*ebemu vraga i okrivljavanju!
Uh.
Gooooodinama sam bila za sve kriva - naravno ne uistinu kriva, nego me mama trovala time.
Naravno da sam ponovila obrazac (iliti nastavila niz) i našla nekog drugog koji će me okrivljavati.
To su ti *ebeni obrasci koje usvojimo i nesvjesno zapravo prihvatimo ulogu krivca.
Hvala Bogu da si to osvijestila (naime, meni se čini da jesi
A da je od osviješćivanja pa do pomaka u stvarnom životu jako lako - nije.
Smatram da tu puno "igra" vrijeme koje smo proveli u ulozi žrtve/krivca.
Naime, kad si jako dugo u tome, poistovjetiš se s tom nametnutom ulogom.
Baš gledam sebe - više mi ne treba "bič" izvana, sad se "bičujem" (tom us*anom krivnjom i sl.)
sama
(Naravno da se trudim prestati s tim autodestruktivnim ponašanjem čim skužim da si to
radim.)
Ovu „metodu“ koristim za rodbinu koja je puna gorčine i mržnje za sve oko sebe.
U početku sam se pokušavala opravdati, kao nisam ja takva, pa sam se svađala, pa sam ih izbjegavala, ali mi je to uskraćivalo i vrijeme s ljudima koji idu s njima u paketu pa sam nadošla i sad je „na jedno uho nutra na drugo van“.
Ne pričam im o sebi, šturo odgovorim kad pitaju, a rijetko pitaju. Ne mješam se u ništa njihovo. Još se trudim maknuti ironiju iz zahvale na upozorenju da mi je meso presuho, ali radim na tome lol
Ne tražim od njih nikakvu ljubav, pažnju, prihvaćanje, ne odgovaram na njihove provokacije, pazim da ja ne budem kao oni i da im ne gazim dostojanstvo iako me vuuuuučeeeee.
I bude točno ovako kako Pinguica kaže. Riječi i djela se odbijaju i vraćaju onome koji ih je uputio.
Apsorpcija 0, refleksija 100%. Nevjerovatno. Budu u čudu na odlasku. Ništa nije palo na podno tlo. Zbunjeni. Nisu navikli ostavljati mir iza sebe.
Nisam znala da se to naziva poniznost. Mislila sam da sam lukavo našla rješenje lol
Ali ne mogu zamisliti brak u takvom okruženju. To mi je više za ljude koje ne želim baš gledati, ali nemam izbora.
mayato, ako ti kažem da moja mama nije ni znala da sam trudna, jel dovoljno da povjeruješ
da nismo bliske?
(A tata mi je umro kad sam imala 12 godina.)
Dida je, nažalost, umro prije 2 godine, u dubokoj starosti.
I moja "vrla" mama je smicalicama preuzela njegov stan koji je on htio ostaviti meni.
Pa sam i dalje podstanar.
Imam 2-3 prijateljice (ne znam, možda je to uobičajeno za ove moje godine: 42 za koji dan).
Nemam, kako ti kažeš: društveni život, već valjda 20 g., od rata.
Osim foruma!
Da mi je dida živ, nakon prve gadne svađe i dolaska policije, dijete i ja bismo otišle k njemu.
Iako je, jadan, jedva jedvice, podnosio da živim u izvanbračnoj zajednici,
njegova vrata su za mene uvijek bila otvorena.
(E, sad je "lijepo" moja mama ta vrata zatvorila - živi u svom komfornom stanu, a
ovaj iznajmljuje.)
mayato, ako ti kažem da moja mama nije ni znala da sam trudna, jel dovoljno da povjeruješ
da nismo bliske?
(A tata mi je umro kad sam imala 12 godina.)
Dida je, nažalost, umro prije 2 godine, u dubokoj starosti.
I moja "vrla" mama je smicalicama preuzela njegov stan koji je on htio ostaviti meni.
Pa sam i dalje podstanar.
Imam 2-3 prijateljice (ne znam, možda je to uobičajeno za ove moje godine: 42 za koji dan).
Nemam, kako ti kažeš: društveni život, već valjda 20 g., od rata.
Osim foruma
Da mi je dida živ, nakon prve gadne svađe i dolaska policije, dijete i ja bismo otišle k njemu.
Iako je, jadan, jedva jedvice, podnosio da živim u izvanbračnoj zajednici,
njegova vrata su za mene uvijek bila otvorena.
(E, sad je "lijepo" moja mama ta vrata zatvorila - živi u svom komfornom stanu, a
ovaj iznajmljuje.)
Kod mene slična situacija, ali ja sam dobila stan, moj deda je još živ, ali na sam spomen rastave mu pozli i otvoreno mi je rekao da neka mi to ne pada na pamet, posebice stoga što on živi u malome mjestu i mislim da bi mu bilo katastrofa da dođem k njemu s malim djetetom - to mu je naime i kćer ( moja mama ) napravila prije 31 godinu kad je mene rodila i jedva je to pregrmio - e da se sad povijest ponovi mislim da bi ga to satralo!
A možda u goste kod neke prijateljice? Pa s kim dijeliš ovakve stvari kad se ne istresaš po forumu?
Ne znam zašto mi je post otišao dvaput :/
Malo sam čitala prijašnje stranice ove teme pa si spomenula da se ne želiš rastati jer ne želiš dijete odvojiti od tako divnog oca. Zašto misliš da je TM toliko divan otac? Čime to pokazuje?
I što ti činiš za svoju sreću, da bi bila zadovoljna sobom?
Inače, potpisujem Teicu.
Ma on je prema njoj fakat super, brižan, zaigran, ona je njemu centar svijeta...sve je u stanju pustiti i jelo i telku samo da bi se igrao s njom...
Što ja činim za sebe?
Pa, čupam obrve, depiliram se 1 na tjedan, operem kosu također
Sori, što okrećem na šalu (ipak čekamo NG), ali ovo boldano, u doba raymonda, brijem da je u kategoriji neprocijenjivo, sve ostalo se može kupiti novcem
mayato, ne znam jesam dobro shvatila: ti imaš svoj vlastiti stan?
Spominjala si odlazak "na ulicu" s malim djetetom, ili sam nešto pomiješala?
ja imam svoj stan koji mi je deda darovao, ali on još uvijek živi unjemu i ako mu dođem na vrata s djetetom to će vjerovatno biti uzrok njegovog preranog odlaska s ovoga svijeta...neki respect moramimati prema njemu, on je stara garda - "brak je svetinja i kuš!"
I za mene je to neprocijenjivo
To je njegovo vrijeme s djetetom i odlično da je tako!
Ali, ne mora zbog toga mayato biti s njim, ako ne želi, kaj ne?
Pa ja sam to već na početku rekla. Njegov odnos s djetetom nema nikakve veze sa njegovim odnosom s njom. Mislim, idelano bi bilo kad bi se ti odnosi prožimali i sihnronizirali, ali ako to trenutno nije moguće...
Prvo treba izgraditi sebe i svoje čvrste stavove, brinuti za sebe, raditi što ju uveseljava, a njega malo staviti po strani. Ponašati se kao da su cimeri. Onda krenuti dalje.
Upravo tako - ona njemu nije niti treba biti psihijatar, niti bračni terapeut! Teško je hendlati sam sebe, a kamoli još i muža! Malo šale, ovo zadnje! Sretna NG svima!
Sjetila sam se korisnog savjeta - knjiga poput "Otrovni roditelji" može pomoći curama koje nose teret teške obiteljske priče sa sobom. Nemojte da vaša djeca nastave sa tim začaranim krugom!
ključić,!
Mi smo, naime, cimeri, već...dugo.
I teško mi je ali moram dalje.
enchi, hvala što si me podsjetila na tu knjigu
Poslala mi je prijateljica na mail ali skroz sam zaboravila na to.
Rekla bih, sudeći do po nekim od gornjih postova, da si ti već apsolvirala to gradivo!
Joj, enchi, hvala ti
Teoretski nešto malo znam, ali emocionalno...čini mi se da nikad te rane neće zacijeliti.
I sad, ko za vraga, (nesvjesno ili podsvjesno,nastavljanje niza, grrrrrr) moje dijete gleda
neslaganje i sr*nja doma
Ali gledaj to tako da si ti bar svjesna situacije - bez toga nema naprijed! Kod tebe ima naprijed!
enchi, hvala!
"otrovne roditelje" preporucam svima...po nekoliko puta
a i "zene koje previse vole"
zelim nam svima da u Novoj pronadjemo jos vise snage i jos ljepsih nacina kako se brinuti sebe pa tako i svoje najmilije jer...ja se drzim vec dugo jedne "najbolja mama je sretna mama"
sretna vam Nova!
"najbolja mama je sretna mama"
Ovo je tako točno!
Mayato, tvoje dijete ima jedva jednu godinu! Pa puno toga ti i stigneš, i dobro se držiš. Za ozbač, ako dijete nije došlo u širu zajednicu, pa kroz kuću ide vesela baka, razigrana teta, mladi ujak pun snage i mudri stric, i k tome nekoliko sestrični, dosadna teta, šest prijateljica i susjedstvo, i sve to kroz tjedan dana, zna biti jako, jako teško. Jer je to intenzivno i svakakvo. Da ti je muž svetac, ajde, još bi on nekako i ponio dio toga na ramenima, ali kako nije, a nismo ni mi ostali, puno toga (nepravedno) padne na tebe, uz sve ostale muke pa ti se život čini kao muka. To nije krivnja ni svekija ni tm-a, ni tvoja. Više neka općedruštvena, ljudska.
Meni je puno trebalo da to skontam. Danas se to kao držim svoje dijete i ne puštam računa kao za nešto dobro i moderno, a u principu je to zlo i naopako i dolazi od tog našeg nesretnog individualizma.
I onda kad gledaš non-stop to dijete, i nemaš vremena za nešto dobro, nemaš interakcija koje ispunjaju odmah sve raste i čudovišna sveki, i svekar i muž i kuća i grad i država, i sve izgleda kao katastrofa. A vjerovatno nije.
Sagledaj da imaš jako malo dijete, i onako ženski, nemaš se čemu nadat do četvrte godine, onda se malo uljude. Do onda je opsadno stanje u kući, braku, životu. (ako nemaš selo da uskače nesebično i sa srcem).
U tome što je i kako je napravi si prioritete, red, i strpi se. Ozbač. Nemoj ništa zaključivati dok se, kako moja frendica kaže, ne najedeš i ne naspavaš. Znači uz jedno dijete povremeno ćeš se najest i naspavat oko njegove četvrte godine. Ali na refule ćeš opet bit i gladna i nenaspavana i čupava i očajna. Garantiram
Danas je strašno moderno i šik govoriti kako nam sve ide, sve spajamo, sve lagano, ničeg se ne odričemo, sve zaslužujemo. Ali svaka čestita žena (muškarac na svoj način isto tako) se kroz prve djetetove godine i prve godine braka i naplače, i napati, i izdura i pogubi i strada, i dobije preko nekoliko rana, od epiziotomije, do nespavanja i bora od toga, sve do ozbiljnijih problema. Jer je to teret i puno posla. Nije imati dijete samo reklama za pampers. Nije uopće.
Očekivati od braka da poništi tu činjenicu je put u katastrofu. Kad su ljudi naučeni i obučeni što da očekuju od braka, i opet - imaju tu neku podršku iz vani, onda samo znaju kako je, stisnu zube i guraju, a naravno lakše je i kad ideš u to svjestan što je i kako je i možeš se tome smijati i dijeliti muku. Kad idemo u brak kao ovce na klanje - a vjerujemo da idemo da nam bude dobro - onda bude ta muka i drama - svak bi hito da njemu bude dobro, a to ne može da bude u to doba. Može da se pokrpaš, al neka klasična sreća pojmljena a la Cosmo - jok.
A što se tiče ogrtanja u potpunu ljubav, punjenje emotivnih rana, to ti muž ne može. Tu ti je Bog za to. Kad si to složiš, i brak će ti biti bolji. Oni koji izdrže te prve godine braka polako upoznaju sebe, vide koje su oni cvećke, pa su lakši za oprostit i drugome, i sve to nekako ide na bolje. Brak nije u tome da nađeš super osobu koja će ti dati sve, nego da dvije nesavršene osobe upoznaju jedno drugo i nađu načina da se međusobno vole i afirmiraju. A tu imaš puno pokušaja i pogrešaka. On bi te htio volit. I htio bi sretan brak. Al radi gluposti kao i mi.
Što si više u braku više ti je do ljubavi, nekako sve više stanem na loptu oko svega, jer mi je ljubav, mir i zajedništvo iznad svega. Ne da "gutam", nego znam blaže reći, odgoditi, sačekati pravi trenutak, oprostiti (prije nego što se uopće posvadimo), uvažiti njegove slabosti (i on moje), prihvatila sam neke svoje, neke njegove, neke naše hendikepe. Neki uzroci naših svađa sada su predmet obiteljskog vica u kojima čak i djeca sudjeluju. I tek sad se to može polako rješavati.
Ali trebalo je dorasti do toga. Vidjeti kako smo krhki, nesavršeni, koliko nam rasta treba. I još rastemo, i još smo blesavi.
Često puta od supružnika očekujemo ono što nam samo Bog može pružiti.
Ako muž prihvati Isusa u svoj život (kroz ispovijed, pokoru, molitvu, misu...) kao i žena, sve se stvari mogu vrlo lako posložiti i preokrenuti u trenu na bolje. Govorim iz svog skromnog iskustva.
Što nije žena rekla da muž nije vjernik? Znači ovo nije riješenje
Pravila pisanja postova
