a meni se čini da je svaka isključivost ovdje nepotrebna...
i da sve što ovim dragim ženama treba je razumijevanje i podrška
kao vjernica vjerujem u osnovu tvrdnje koje su izrekle neke od cura - da se uz iskreno i ustrajno prakticiranje vjerničkog života, molitvu i bliskost Bogom...pa i uz savjetničku ulogu duhovnika - može postići poboljšanje za brak koji ima problema
uz jedan i osnovni uvjet -
da oboje partnera žele raditi na svome braku (a to se onda odnosi i na muža) i biti istinski spremni promijeniti se i truditi se, i u braku, i u vjeri ... u skladu s postulatima svoje vjere kojoj pripadaju jer, u primjerice katoličkoj vjeri žene nisu u podređenom položaju da bi samo one bile ponizne ili trpile npr. zlostavljanje već je jedna od osnovnih vrijednosti braka
uzajamna ljubav i poštovanje...i dostojanstvo osobe
isto tako vjerujem da osobe koje nisu vjernici (ali i oni koji jesu ne moraju tu pomoć tražiti samo u vjerničkom okruženju) mogu pomoć potražiti na savjetovanju, kod psihologa ili neke druge stručne osobe - uz isti gornji uvjet -
ako oboje žele raditi na svome braku tj. ako prihvaćaju činjenicu da im je pomoć potrebna i spremni su je prihvatiti i uložiti trud
ako nisu (ili muž nije, obzirom da su u oba konkretna slučaja u pitanju muževi) ili ako je odnos trajno narušen nekom situacijom ili radnjom, ili je u pitanju zlostavljanje ...onda vjerujem da si nitko ne smije dozvoliti - ni radi sebe, ni radi svoje djece - opetovanje zlostavljanja i ponižavanja bilo koje vrste
ako nema volje za promjenu i rada ...i onog drugog partnera...da se do poboljšanja dođe, onda se poboljšanje neće niti dogoditi
...i tada treba potražiti izlaz
a onda je izbor osobe i njezinog vlastitog vjerskog ili drugog opredjeljenja da se odluči kako će nastaviti život...hoće li, i kada izabrati novu vezu ili brak, ili neće
zar to nije logično?
ne vidim zašto ste se ovdje podijelilie na 'vjernike i nevjernike'?