jel se vaši tuku????

[hipernova]

ajme majko ne mogu višeeeeee!!! moja dvojica sinova (4 i 6) su stalno u fajtu!!!!
Prvo mali provocira pa ga stariji dobro prasne ( ponekad i par puta zaredom)...a meni se okreće želudac, ponekad ih moram fizički rastavljat!!!
kad su razdvojeni oni su ok, neće se sa drugom djecom svađat, lijepo se igraju, čak se i vani nikad ne potuku, ali zato doma......strava i užas!!!
ili mlađi starijem uzme neku igračku na što ovaj poludi i bum.
Do sada sam se ja uvijek uplitala ali sada ću probati ignore opciju, ne znam koliko će to pomoći!!!????
Pošto je stariji u par navrata mlađega ogrebao pa me strah gorih ishoda situacija, nedaj Bože
Inače se vole, ako mi kaznimo jednoga zbog nečega ovaj drugi ga brani, ljubi, ali između sebe su užas i to me jako ljuti i žalosti. Jutross su se na plaži lijepo jedan pored drugog igrali dva sata, a čim smo ušli u stan....pakao.

[sss]

Ja imam trojicu (2x4 god + 1 od 2,5 god.). Uzimaju si, navlače se, grizu se, lupaju... a nekad se prekrasno igraju. Mislim da postaju nepodnošljivi kad im je dosadno, ništa drugo. I sama kažeš da je nastao pakao kad ste ušli u stan.
I ja ih rastavljam kad mislim da će se ozlijediti, ne mogu baš uvijek biti na ignore.
Neki dan me jedan pitao: ''Mama, zašto ti uvijek dotrčiš kad se mi svađamo?''

[Ninči]

Eh, ja imam curicu od 3 god. i 4 mj. i sina od godinu i 8 mjeseci pa se pofajtaju čim im je dosadno! Ona njega štipa za obraze, a on nju obično počupa ili je pokušava ugristi Zasad su mi još uvijek smiješni, ali ako ovako nastave....bit će svega! Ja ih u tim trenutcima rastavim i kažem im da ne smiju tući/čupati bracu/seku. Mali (8mj.) zasad još samo gleda i ponekad oni nagrabuse od njega (počupa ih, ugrize, bubne rukom) ali mu ne vraćaju jer valjda kuže da je malen. A što će biti kada im se i on pridruži u fajtovima, strah me i pomisliti! Još ću i ja dobiti batina ako se umiješam

[Ifigenija]

Tuku se nemilice kad ih primi.

[spunky125]

i moji, i to tako da sam mlađeg stavila u kut jer je mlatnuo starijeg, a onda i mene, kad sam ga došla spriječiti. Mlađi radi probleme, uglavnom.

[Zdenka2]

Tuku se nemilice kad ih primi.

X. A prilično često ih prima. Te svađe i tučnjave su posljedica dviju stvari: jedno je to što su oboje turbo temperamentni, a drugo to što su nerazdvojni. I tako neminovno zaiskri i počne čupanje i natezanje. Uvijek ih razdvajam - posljedica tučnjave je da se tada igra prekida i da višak energije moraju ispucavati u za njih manje interesantne stvari (najčešće čitanje).

[Trina]

U zadnje vrijeme skoro pa i ne ali da mi je netko prije dvije, tri godine rekao da će ovo biti moj odgovor na ovakvo pitanje, nebi mu vjerovala. Jer su se mlatili, mlatili i mlatili stalno i svugdje. On bi nju stalno provocirao a ona bi skakala na njega ko kokoš. Onda bi on jedva dočekao da joj vrati. I tako stalno. Pričam o starijih dvoje. Negdje kad je imao 3,4 god se uključio i najmlađi sin ali nije to bilo ništa žestoko ni strašno kao sa ovih dvoje. Meni je znalo biti jako neugodno u određenim situacijama jer nisu birali ni vrijeme ni mjesto. Danas je situacija skroz drugačija. Sad još samo da izbacimo uvrede s repertoara. On ima 10,5 a ona 9 godina i , iako su uvijek bili najbolji prijatelji i najveći rivali, danas su samo najbolji prijatelji i milina ih je gledati skupa. Eventualno netko nekoga klepne a i mali je postao malo žešći pa on počupa nekoga ali sve u svemu, sad je divota. Preživili smo to kroz što ti sad prolaziš.

[Beti3]

Trebala si pitati da li se nečiji ne tuku. Naravno da se tuku, braći i sestrama to je dio odrastanja.

Odrast će i dobiti nove zanimacije ( ali nemoj misliti da će ti biti lakše tada )

[Val]

pa moji se, baš, i ne tuku. tu i tamo sin uleti, ali nije prečesto. čak me to i čudi s obzirom da su prilično temperamentni.

[Lutonjica]

moje cure se isto ne tuku. ja čekam i čekam, jer smo se moja sestra i ja opako mlatile, grizle, pljuvale i zube jedna drugoj razbijale, ali ove moje to ne rade. sad su 4 i 8 godina.
najviše što naprave je da jedna drugu odgurnu, ali i to nije ono pravo odgurivanje. ili znaju zamahnut, ali se zaustave prije nego se dotaknu.
e sad, mene fizičko nasilje užasno smeta i ja jako jako oštro na njega reagiram i uvijek komentiram gdje god da ga vidim, pa sam im možda to uspjela prenijeti negdje u primozgove.
znaju one biti jako agresivne jedna prema drugoj, ali uspiju to prebaciti u neke druge oblike koji nisu fizički.

[sade_74]

moji su još premali da se tuku (jedan će 3, a drugi godinicu uskoro), ali zato stariji non-stop maltretira malog, gura ga, stišće iz sve snage, stavlja mu dekicu preko glave i onda legne na njega, zajaše ga dok ovaj puže ili gmiže, zalijeće se autom-guralicom na njega, ma strašno! a mali tek radi prve korake uz namještaj, još je totalno nestabilan za takve igre. u biti kužim ja da se stariji ponekad hoće igrati s njim kao sa većim djetetom (imamo starijeg nećaka koji uživa u takvim igricama s njim), a ne razumjie da je ovaj premali ma koliko mi uporno to trubili da je on još beba i da on ne zna ovo ili ono, da ga ne smije gurati, udarati i ne-znam-šta-sve-ne. a opet nekad to stvarno bude objest i prkos, vjerovatno i ljubomora npr. baca se nas, skače, dok dojimo...ja sam slabih živaca otkako se to počelo događati i imam stalno taj neki strah da će mali pasti i razbiti glavu ili sl. i preburno reagiram jer me uopće ne sluša kad ga upozoravam, onda odjednom zamračim, skočim, izderem se iz petnih žila i npr. bacim ja njega na drugu stranu sobe. baš bacim! ne mogu se u tim trenucima nikako izkontrolirati i iskulirati, ustvari ni ne znam šta bi trebala učiniti, ako ih stalno razdvajam i upozoravam, ponekad se i prijetim da će ići u garažu (ali pošto se garaže ne boji nikako da smislim nešto "strašnije").
ne znam kako će se te kazne i zabrane da ne dira malog oupće odraziti ne njihov budući odnos. bojim se da ga ne zamrzi. ni sad nemam osjećaj da ga voli, više mu je on smetnja u životu nego neki dobitak. naravno da je prije rođenja manjeg bila sva i 100%tna pažnja bila usmerena samo na njega (barem moja) i znam da mu to jako nedostaje, ali sad je tu i brat i to mali kojem također treba puno moje pažnje i dajem sve od sebe da mu pokažem i kažem da ga volim i gram se s njim dok mali spava, posvećujem mu vrijeme, mazimo se, ali to njemu nije dovoljno.
vjerovatno će se fajtat i kad odrastu a do tad će moji živci totano izgoriti...blago majci

[mikka]

moji se mlate. ona njega grize, cupa i pljuje, on nju mlati nogama i sakama. bude vrlo interesantno. inace je on njeznijeg karaktera od nje, pa dobro da joj opce vrati jer bi ga ona ubila valjda. ja ne dam, sprecavam ali dzaba. sad je fora cim skuzim da ce doc do sore, svaki u svoju prostoriju. i da, najcesce se pobiju kad im je dosadno.

[Beti3]

[QUOTE=sade_74;1951137]bojim se da ga ne zamrzi. ni sad nemam osjećaj da ga voli, više mu je on smetnja u životu nego neki dobitak. /QUOTE]

Naravno da mu je smetnja kad si ti to tako postavila. Stvarno te ne razumijem, kako možeš vikati na trogodišnjaka ( i to još malo pa trogodišnjaka). On nije kriv za ništa.

Molim te, sagledaj stvari njegovim očima i uključi ga kad god možeš. Ti nisi mama jednog po jednog djeteta, nego to moraš biti odjednom obojici. To je ono što odgoj čini deseterostruko ( a ne samo dvostruko) težim kad stigne drugo dijete. (Kod trećeg i svakog idućeg ide nekako jednostavnije.)

[MarijaP]

moji su još premali da se tuku (jedan će 3, a drugi godinicu uskoro), ali zato stariji non-stop maltretira malog, gura ga, stišće iz sve snage, stavlja mu dekicu preko glave i onda legne na njega, zajaše ga dok ovaj puže ili gmiže, zalijeće se autom-guralicom na njega, ma strašno! a mali tek radi prve korake uz namještaj, još je totalno nestabilan za takve igre. u biti kužim ja da se stariji ponekad hoće igrati s njim kao sa većim djetetom (imamo starijeg nećaka koji uživa u takvim igricama s njim), a ne razumjie da je ovaj premali ma koliko mi uporno to trubili da je on još beba i da on ne zna ovo ili ono, da ga ne smije gurati, udarati i ne-znam-šta-sve-ne. a opet nekad to stvarno bude objest i prkos, vjerovatno i ljubomora npr. baca se nas, skače, dok dojimo...ja sam slabih živaca otkako se to počelo događati i imam stalno taj neki strah da će mali pasti i razbiti glavu ili sl. i preburno reagiram jer me uopće ne sluša kad ga upozoravam, onda odjednom zamračim, skočim, izderem se iz petnih žila i npr. bacim ja njega na drugu stranu sobe. baš bacim! ne mogu se u tim trenucima nikako izkontrolirati i iskulirati, ustvari ni ne znam šta bi trebala učiniti, ako ih stalno razdvajam i upozoravam, ponekad se i prijetim da će ići u garažu (ali pošto se garaže ne boji nikako da smislim nešto "strašnije").
ne znam kako će se te kazne i zabrane da ne dira malog oupće odraziti ne njihov budući odnos. bojim se da ga ne zamrzi. ni sad nemam osjećaj da ga voli, više mu je on smetnja u životu nego neki
dobitak. naravno da je prije rođenja manjeg bila sva i 100%tna pažnja bila usmerena samo na njega
(barem moja) i znam da mu to jako nedostaje, ali sad je tu i brat i to mali kojem također treba puno
moje pažnje i dajem sve od sebe da mu pokažem i kažem da ga volim i gram se s njim dok mali
spava, posvećujem mu vrijeme, mazimo se, ali to njemu nije dovoljno.
vjerovatno će se fajtat i kad odrastu a do tad će moji živci totano izgoriti...blago majci

dobro ti Beti kaze. Nisi majka svakom posebno, vec obadvojici zajedno.
Dojenje mladjeg je vrijeme za starijeg.
Mozete na kaucu, krevetu ili podu slagati slagalicu, kockice, citati, igrati memori, pjevati ili nesto tako slicno.
I on samo trazi paznju.

Bas taj prijelaz sa jednog na dvoje djece jest najtezi za obitelj, roditeljstvo i majcinstvo jer je veliki izazov objasniti i pokazati djetetu koje je imalo nepodvojenu paznju da je i dalje jednako voljeno.
A sto se tice fajtova, mlate se kad im je dosadno i kad je dan bez nekih vecih promjena tipa odlazak nekud osim u obicajene parkice pa se sad trudimo voditi ih okolo da malo razbijemo tu rutinu stan-parkic

[clumsy mom]

moje cure se isto ne tuku. ja čekam i čekam, jer smo se moja sestra i ja opako mlatile, grizle, pljuvale i zube jedna drugoj razbijale, ali ove moje to ne rade. sad su 4 i 8 godina.
najviše što naprave je da jedna drugu odgurnu, ali i to nije ono pravo odgurivanje. ili znaju zamahnut, ali se zaustave prije nego se dotaknu.
e sad, mene fizičko nasilje užasno smeta i ja jako jako oštro na njega reagiram i uvijek komentiram gdje god da ga vidim, pa sam im možda to uspjela prenijeti negdje u primozgove.
znaju one biti jako agresivne jedna prema drugoj, ali uspiju to prebaciti u neke druge oblike koji nisu fizički.

Potpuno isto samo što su kod mene u pitanju 7-ogodišnji dečaci.

Ja se fizičkog obračuna takođe užasavam, čak se nisam ni sa bratom tukla kao mala. Ovoj svojoj dvojici tupim kako su udarci neopravdani i nepotrebni i izgleda da im ulazi u uši. Ili ih nerviraju one moje pridike posle udarca pa čuješ PLJUS! - Udari sad ti mene! Udari sad ti mene!!! - valjda samo da ja ne dodjem i ne gnjavim na temu ''nijedan udarac nikad ništra nije rešio''

[Peterlin]

Ni moji se ne tuku, ali znaju se zadirkivati. Ne znam da li je to zasluga odgoja, ali ne bih rekla... Puno su se više gnjavili kad su bili manji i kad nisu mogli samostalno izlaziti iz stana. Moj mlađi treba puno prostora, pa češće od starijega ode sam van igrati se i ispuhati se. Na taj način ostaje manje prostora za sukobe i to mi se čini ok.

Sukobljavali su se ako bi im bilo dosadno ili ako nisu mogli osmisliti neku zajedničku igru. Otimali su se oko igračaka, pa se i dan danas točno zna koje su čije (krpeni ljubimci), a koje zajedničke (npr. setovi legica). Često bi jedan našao neku igru ili zabavu (obično je to mlađi, kreativac) a stariji bi mu kvario posao. Znalo je biti i obrnuto. Tukli su se zadnji put valjda kad su imali 3 i 4 godine, a i to nije bilo nešto naglašeno. Baš su nekako miroljubivi, svaki na svoj način.

Otkad su krenuli u školu, dobro funkcioniraju, a to je naročito vidljivo kad ostanu sami doma. Vole zajedničke igre, a najbolje se slažu kad nema odrasle publike. Tada priskaču u pomoć jedan drugom i za stvari koje ne bi činili kad smo mi doma (recimo oko zadaće) pa sam zapravo zadovoljna kako to ide. Eh, sad, hoće li i dalje ostati takvi, nemam pojma.

[Zdenka2]

Trebala si pitati da li se nečiji ne tuku. Naravno da se tuku, braći i sestrama to je dio odrastanja.

Odrast će i dobiti nove zanimacije ( ali nemoj misliti da će ti biti lakše tada )

Jednom sam putovala sa starijom kolegicom, ona i muž sveučilišni profesori, djeca tridesetgodišnjaci na doktoratima, dobra obitelj, fini ljudi. Pričam ja njoj kako mi se djeca znaju pomlatit, a ona mi kaže da su se i njezini tukli. S puno nade sam je pitala kad je to prestalo, u očekivanju skore zrelosti moje djece i napuštanja metoda "prvobitne zajednice". Ona je onako promislila i rekla: Pa, kad su otišli od kuće.

Mislim da je kod moje djece presudno nekoliko faktora - već sam navela temperament i nerazdvojnost, a tu je i borba karaktera - oboje imaju jak ego i nitko nije popustljiv, nitko se ne povlači i oboje se žele do kraja izboriti za nešto. Druga stvar, za koju mislim da isto igra ulogu jest to što su jako bliski po dobi, godinu dana razlike. To podrazumijeva da su uvijek gotovo u istoj fazi, stalno zajedno, u istim igrama i interesima, što dovodi do velike povezanosti, često i samodostatnosti (za igru im ne trebaju druga djeca), ali i do napetosti, sukoba interesa i svađa. Osim toga, objektivna okolnost je i ta da je kći došla u obitelj kao šestogodišnjakinja i da se otpočetka borila za prostor, nepopustljivo. Ona nije pristajala i ne pristaje ni na što osim potpune ravnopravnosti. S druge strane je bio dotadašnji jedinac koji se borio za "stečena prava" i morao se naviknuti da sada sve mora dijeliti. To je sve skupa dobro, samo što smo mi roditelji znali izluđivati od tih svađa.

Polako se to mijenja - kod sina koji je navršio 11 vidim pomak u interesima i razumijevanje da te svađe nisu dobre. Primjena u praksi još malo šteka, ali će i to doći. Primjećujem i više suradnje i savezništva nego prije.

[pikula]

Kad su bili manji baš su se tukli onak ko peseki, a sad se malo počupaju i odmah trče tužakati, po mogućnosti nose dokaze odmah sa sobom. Podrapani crtež, crvenilo na ruci brzo dok ne nestane, ma pregovarači samo takvi, kad bi ih slušao pojedinačno mislio bi da ih je ovaj drugi umlatio, zato se odnedavno ne mješamo. Već su veliki pa paze da ne udare zapravo, tako da je to više neko nadmetanje u kojem ja odbijam sudjelovati. Došli smo do one točke da im mogu reći da to izvole riješiti pristojno bez udaranja ili će oboje dobiti kaznu. I onda riješe. Vrlo brzo. Kad su bili manji i impulzivniji mi smo odmah skakali , pomagali da kažu što je bilo, tješili i kaznili onog koji se krenuo udarati i prijetiti, ali od kad je to zapravo više naguravanje i nadmudrivanje u kojem je sve teže otpetljati ko kome što jednostavno presječemo i to je to. Naravno, kao i u svemu ima raznih živopisnih iznimaka.

[Cheerilee]

pa moji se, baš, i ne tuku. tu i tamo sin uleti, ali nije prečesto. čak me to i čudi s obzirom da su prilično temperamentni.

ni moji se ne tuku....
Rijetko jedan drugog bocnu prstom, al mogu na prste nabrojat kolko je to puta bilo....

[Cheerilee]

e sad, mene fizičko nasilje užasno smeta i ja jako jako oštro na njega reagiram i uvijek komentiram gdje god da ga vidim, pa sam im možda to uspjela prenijeti negdje u primozgove.

Ovo sam tek sad pročitala, i samo mogu potpisati....

Čak me i brine da niti jedan od njih nezna kako reagirati kad ih tuku klinci u vrtiću...
Ne brane se, samo viču; "nemoj to raditi, to je jako ružno ponašanje"....

[vertex]

Nemilice i moji. Kao i kod Zdenke, temperament, ego, nepopustljivost, velika bliskost. Ali je kod mojih razlika u godinama velika, i to onda nosi svoje zavrzlame. D. se smatra potpuno ravnim bratu, al naravno da nije niti može biti. I kad osjeti kako ga dob zakida, nadoknađuje to provociranjem, u čemu je velemajstor. A. bome zna i istrpiti, ali i odrasli bi ovog malog rado odalamio kad on krene. I kad više ne može mirno, A. mlatne nemilice. Tu mi je glavni problem, što je on stvarno jak i k tome još eksplozivan u ljutnji, i ti udarci nisu mačji kašalj i D. je daleko od ravnopravnosti u fizičkom obračunu. Kaže A. meni: suzdržavam se, kako bi tek bilo da se ne suzdržavam (kad ja krenem o ozljedama i bolnici). Ali malome očito odgovara, jer se stalno vraća po još

[marta]

Kod nas kao kod gospe vertex, ista je i razlika u godinama i fizickoj snazi. Jedino kod nas ovaj srednji trenira karate pa povremeno uputi bratu kakav jakozuki.
Ne djelujem ako nema krvi i ako mi ne idu previse na zivce.

[KayaR]

Fizicke obracune nikada nismo dopustali medju decom.
Kao manji nisu ni pokusavali,srecom,a sada kada su vec momci od 12 i 10.5 imaju takvih "ideja"koje bivaju sprecene momentalno.
Uvek smo sve resavali razgovorom,dobro,i vikanje podrazumevam pod "razgovorom",pa tako ucimo i decu.Zato svako malo cujem:Mamaaaaa,on mi je ovo,on mi je ono...
Uglavnom se ne sukobljavaju,osim kada im je dosadno,ili oko daljinskog za tv,jer u ono malo vremena koliko ga gledaju svaki bi gledao nesto drugo....onda dobiju neki zadatak,gasimo tv i-mir.
Ono sto me izludjuje,je sto obojica gnjave malu seku od nepune 3 godine.
Vole ju,obozavaju,ali je i "muce".
Najpre poljupcima,za koje ona nije uvek raspolozena a njima se bas tada s njom mazi.
A zatim je gnjave i na razne druge nacine,najcesce,opet,iz dosade...
A ona se "pali" kao hepo-kockica,a sto je njima dodatna motivacija...

[summer]

moji se ne tuku (5,5 i 2 godine) jer njega otpocetka drilamo da je seka mala, ne shvaca sve i da je mora pazit
ona je sad skuzila udaranje pa ga ponekad ide klepnit, kad je bas ljuta, ali on joj ne vraca vec se makne pa je tuzi
znam da su jos premali i da se svasta stigne promijenit

ja i sestra smo se, ko u zdenkinoj prici, pomlatile zadnji put kad smo obe bile na faksu
iako smo bile najbolje prijateljice (13 mjeseci razlike)
nismo se jako udarale, ali bi se cupale strasno i gurale
s obzirom da je otac uvik govorio kako mu je to uzasno, da se mi tucemo, sad prica kako bi cuo gungulu u sobi, usao, a nas dvi crvene, zadihane, pune dlaka
on pita sta je bilo, a mi uglas - nista

[vertex]

Kaya, a zašto im dopuštate da gnjave seku ?

Šalim se, naravno. Hoću reći da neke situacije s djecom naše ne dopuštanje ne može spriječiti, osim momentalno. Jednostavno se ponavljaju i ponavljaju...

[Stijena]

jel ovo postrojavanje topic ili se traži neki savjet :D

od onih sam koji uopće ne smatraju da se djeca tuku zato jer im roditelji valjda nikad nisu rekli da to ne bi trebali/smjeli raditi

djeca se tuku jer su djeca
jer se moraju izboriti, a ne znaju drugačije
jer imaju posla isto s djecom koja ne reagiraju na dubokoumne razgovore
jer se ne znaju/još uvijek se uče nositi s nekom trenutačnom frustracijom

jasno da roditelj treba reagirati, ako ni zbog čega drugog, onda zato da stvarno nedajbože ne dođe do nekog težeg (najčešće nenamjernog) ozljeđivanja
ja imam pravilo: gjde počinje svađa/tučnjava, prestaje igra i razdvajam ih...to što su za par minuta opet skupa ko da se ništa nije dogodilo, je samo dokaz da te tučnjave nemaju nekog pretjeranog značenja osim isfuravanja neke trenutačne frustracije s kojom se još uvijek ne znaju nositi

[KayaR]

Kaya, a zašto im dopuštate da gnjave seku ?

Šalim se, naravno. Hoću reći da neke situacije s djecom naše ne dopuštanje ne može spriječiti, osim momentalno. Jednostavno se ponavljaju i ponavljaju...

Jooooj
Njoj je dovoljno da joj u prolazu kazu:ti si beba...i to izazove:nisam beba,niiiiiam,nisam beba,jel tako mama da nisam beba?
Onda se zapali ako cuje i "b" od beba,a oni uzivaju,meni se kosa dize na to...

[hipernova]

mene izbaci iz cipela konstatacija (koja je , nažalost, istinita) kako se pomlate najčešće iz dosade. ja radim puno sa svojom djecom, stalno idemo nekud, čitamo , igramo igre...i onda dođe momenat kada moram nešto drugo obaviti (skuhati nešto, pospremiti, jer peglam kada njih nema, čistim kada njih nema, čak i kuham većinom navečer kad zaspu, ili jednostavno moram na wc) već čujem dreku plač svađu. pa ne mogu biti između njih 24 sata konstanto, ja im jesam mama ali nisam njihov klaun da im ne bi bilo dosadno svaku sekundu. ma mislim, ta moja djeca se ne znaju uopće sama zajedno igrati, ma baš sam ljuta, evo baš mi idu na živce. ja imam osjećaj da što im više sebe pružam oni su gori

[Beti3]

A da ih namjerno još više puštaš same? 4 i 6 godina, mogli bi se već ponekad lijepo zaigrati. Pokušaj se ne miješati, dojadit će im tučnjava, samo pripazi na jačinu lupanja. Možda to rade zato da privuku tvoju pažnju.

Meni se čini da ti treba malo odmora od posla mame, par sati da napuniš svoje baterije. To treba svakome.

[enchi]

s obzirom da je otac uvik govorio kako mu je to uzasno, da se mi tucemo, sad prica kako bi cuo gungulu u sobi, usao, a nas dvi crvene, zadihane, pune dlaka
on pita sta je bilo, a mi uglas - nista

Umirem!

Moj je brat bio puuuno stariji od mene pa nemam osobno iskustvo ali mi je zanimljivo čitati vaša - da se pripremim. Moji su još mali ( cura 4 g. i dečkić 6 mj.) ali već vidim da će mali biti živac tak da će frcati perje i kod nas.

Vi, koji ste se i sami mlatili sa sestrom/bratom - da li vas je uopće diralo što su roditelji govorili?

[zeljka231]

Vi, koji ste se i sami mlatili sa sestrom/bratom - da li vas je uopće diralo što su roditelji govorili?

Mi se baš nismo mlatili, ali smo se svađali...kao i sva braća i sestre, pretpostavljam. I užasno me živciralo što nas mama nije puštala na miru da sami riješimo stvar već se uvijek uplitala i govorila kako se braća i sestre ne smiju svađati, kako se moramo voljeti... A mi smo se nakon svađe igrali i razgovarali kao da nije ništa bilo. Ne znam zašto, ali to me baš živciralo.

[enchi]

Da, baš sam si nekako u tom pravcu i razmišljala. Umiješati se ako se baš počnu nešto gadno mlatiti...doduše, teško je prepoznati kada to nastupi...

[Zdenka2]

Ja odmah rastavljam, jer bi to inače eskaliralo. Neka se tuku tako da roditelji ne znaju, kao što smo se mi. (Al' prestale smo prije faksa).

I mislim da tučnjava između djece nema veze sa stavom roditelja i s time razgovara li se s njima o drugačijim načinima rješavanja problema ili ne. Moji znaju primijeniti diplomatska rješenja sa svom drugom djecom, ali kad se radi o bratsko-sestrinskim razmiricama radije se počupaju.

[marta]

I mislim da tučnjava između djece nema veze sa stavom roditelja i s time razgovara li se s njima o drugačijim načinima rješavanja problema ili ne. Moji znaju primijeniti diplomatska rješenja sa svom drugom djecom, ali kad se radi o bratsko-sestrinskim razmiricama radije se počupaju.

Potpis na ovo.
Ali ja više ne rastavljam osim u slucajevima kad skuzim da krece prema ozljedama. Prije sam rastavljala odmah i pokusavala nesto objasnjavati dok nisam shvatila da oni cuju samo:"Dečki, bla, bla, blablabla, blaaaa...". Ne tuku se više nego sto su se tukli kad sam se mijesala.

[sade_74]

[QUOTE=Beti3;1951184]

bojim se da ga ne zamrzi. ni sad nemam osjećaj da ga voli, više mu je on smetnja u životu nego neki dobitak. /QUOTE]

Naravno da mu je smetnja kad si ti to tako postavila. Stvarno te ne razumijem, kako možeš vikati na trogodišnjaka ( i to još malo pa trogodišnjaka). On nije kriv za ništa.

Molim te, sagledaj stvari njegovim očima i uključi ga kad god možeš. Ti nisi mama jednog po jednog djeteta, nego to moraš biti odjednom obojici. To je ono što odgoj čini deseterostruko ( a ne samo dvostruko) težim kad stigne drugo dijete. (Kod trećeg i svakog idućeg ide nekako jednostavnije.)

baš me ovo zaboljelo!
svjesna sam da radim protiv sebe i svojih načela o roditeljstvu, ali neke stvari ipak ne znam postavitii ne znam se nositi sa svimizazovima roditeljstva i zato i jesam otpočetka na ovom forumu, (zato sam se uključila i u ovu temu i potrazi za riješavanjem ovog problema) jer sam o sebi imala mišljenje da ću biti loša majka, bez ikakvih majčinskih instinkata i da ako to ne želim trebam neke smjernice, trebam savjete. zato mi otpočetka puno pomogao ovaj forum i rodini tekstovi da shvatim kakav roditelj ustvari želim biti. želim biti, ali zapravo nisam, jer ne znam. ali učim i trudim se i ne predajem se.a i za trud i za strpljivost i izjave tipa da sam dobra majka sam već dobila pohvale od svojih bliskih osoba koji me znaju u drugom svjetlu. mislim da sam samu sebe preformulirala dobrano u drugu osobu tj u ulogu majke.
a da mi je teško i psihički i fizički, je! klanjam se svima koji imaju živce za imati više djece.

ovo je bilo malo OT. hvala na razumjevanju. slobodno mi linkajte slične topike.

[mikka]

ma nemoj se bedirati sade. vrlo je tesko ostati kul kad jedan tolko maltretira drugog. moj f. je mlatio k. kad je bila beba, ja sam znala izluditi. a sad k. visi po n., ponasa se ko da je poludila. u principu se trebas dovesti u stanje postojane ignorancije na nezeljeno ponasanje i samo micati starijeg kad radi sranja bez puno price, samo sa kratkim objasnjenjem sta zelis od njega, bez litanija itd. da se on ne osjeti kriv zbog svojih nekih osjecaja a opet da zna da se ne smije tako ponasati prema bratu. bit ce to ok, samo polako i pokusaj da ne uzimas to sve previse srcu, oni su klinci.

[mikka]

i ja sam vikala na f. i znala ga odgurnuti kad bi bas pogubila zivce. ove prodike beti bas nisu na mjestu, znamo da nije dobro vikati ali mislim ko moze stalno ostati kul. meni se f. znao zaletiti i opaliti k sakom po glavi a ova je imala mjesec dana. i kad nakon svih objasnjavanja i svega on to napravi ponovo, i ponovo, nego sta da ga gurnem i izderem se, nisam ja majka tereza.

[Stijena]

pa nije niti normalno da mirno i staloženo gledaš kako starije dijete onak zaozbiljno (a udarac u glavu je dosta ozbiljan) udara mlađe, pogotovo bebu
to me oduvijek najviše znalo izbaciti iz takta
drugo mi sve mogu raditi da se uspijem iskulirati i ne reagirati ko manijak, ali kad vidim da je bilo koji bilo kojega (dakle nemam neke preferencije :D) onak zaozbiljno mlatnuo, to me istjera iz cipela do kraja

[Trina]

Potpis na ovo.
Ali ja više ne rastavljam osim u slucajevima kad skuzim da krece prema ozljedama. Prije sam rastavljala odmah i pokusavala nesto objasnjavati dok nisam shvatila da oni cuju samo:"Dečki, bla, bla, blablabla, blaaaa...". Ne tuku se više nego sto su se tukli kad sam se mijesala.

Isto ovako. Reagiram samo ako ima krvi


I slažem se sa Zdenkom. iako su neki nadobudno napisali kako su oni svojim odgojem odgovorni za to što se njihova djeca ne tuku, morat ću ih i ja razočarati pa reći da to nema apsolutno nikave veze s tim. I moji su jako miroljubivi i dobri kad su druga djeca u pitanju a između njih vrijede sasvim druga pravila

[Trina]

Bilo mi je super jednom na nekoj plaži prije par godina..Ja i još nekoliko mama, svaka sa svojih dvoje, troje djece i jedan tata koji ima svoju kćeku jedinicu, oko njegovo, sunce života njegovog, princezu...I moji se pomlatili. Ništa strašno, počupali se i ne puštaju. E, kako je taj čovjek reagirao...izvikao se na mene da kakva sam ja to mama ako mogu to gledati, zašto ih ne razdvojim, zašto mi je teško reagirati....Ja i ostale mame smo se samo počele smijati jer čovjek zapravo pojma nema da bi i njegova princeza vjerojatno istu stvar radila sa svojim bratom da ga ima..

[Peterlin]

Nema drugog rješenja nego ODMAH razdvojiti djecu kad se počnu mlatiti.

Kod nas to nije bilo često, ali je bilo ipak dosta negdje kad su bili 2-3 godine stari i još nisu kužili da je opasno npr. jako gurnuti brata tako da ovaj udari glavom o zid.

Spas? Paaa, osim debelih živaca to je bilo razdvajanje (svaki u drugu prostoriju), prodike i beskrajno objašnjavanje, a kad bi me baš jako izbacili iz cipela, onda sam znala bacati šlape po kući, galamiti (to mi inače baš nije običaj, pa zato djeluje kad dignem glas) i slično.

Ipak, najbolje od svega bilo je skretanje pažnje na nešto drugo, ali u ranoj dobi to treba činiti dosta često jer im pažnja ne drži dugo.

Igre koje su ih napokon zbližile da se počnu zajedno igrati (u dobi od 3-4 godine) bile su zavlačenje u kartonsku kutiju, gradnja šatora od deke i tvrđava od jastuka. To rade i dan danas i pitam se hoće li uskoro prestati... ali sad imam iskustvo i puštam ih na miru da se zabavljaju. To je dobra alternativa tučnjavi.

[eris]

Mlatila sam brata do bola( 2i pol godine starija), zato jer sam starija, jer je bio nježniji, jer je bio"manji", jer je bio "dosadniji", jer je bio "slađi", jer je bio smetalo i eto. Prestala sam ga mlatititi kada je ušao u pubertet i postao jači od mene. Danas smo najbolji brat i sestra, iako često prića o mojim metodama. Mlađu sestru smo rijetko udarali, baš ako nešto uradi što nas živcira.
Inače, znam da nije tema, ali iz perspektive najstarije, sjećam se da su me manji namjerno zadirkivali i čekali moju reakciju, a ja sam veliko breme nosila na leđima, samo zato što sam imala 8 godina, on 6, a seka 1. To je tako, danas ne dozvoljavam svojim da se biju,m ali isto tako moja najstarija 15-godišnajkinja je bezbrižna, i ima minimalne obaveze oko brata i seke, i nije odgovorna za njihove postupke, ukoliko ih ona ne inicira. Pokušajte vi spriječiti dijete id 20 mjeseci da ne stavi ruku u wc šolju

[Trina]

Nema drugog rješenja nego ODMAH razdvojiti djecu kad se počnu mlatiti.

Kod nas to nije bilo često, ali je bilo ipak dosta negdje kad su bili 2-3 godine stari i još nisu kužili da je opasno npr. jako gurnuti brata tako da ovaj udari glavom o zid.

Spas? Paaa, osim debelih živaca to je bilo razdvajanje (svaki u drugu prostoriju), prodike i beskrajno objašnjavanje, a kad bi me baš jako izbacili iz cipela, onda sam znala bacati šlape po kući, galamiti (to mi inače baš nije običaj, pa zato djeluje kad dignem glas) i slično.

Ipak, najbolje od svega bilo je skretanje pažnje na nešto drugo, ali u ranoj dobi to treba činiti dosta često jer im pažnja ne drži dugo.

Igre koje su ih napokon zbližile da se počnu zajedno igrati (u dobi od 3-4 godine) bile su zavlačenje u kartonsku kutiju, gradnja šatora od deke i tvrđava od jastuka. To rade i dan danas i pitam se hoće li uskoro prestati... ali sad imam iskustvo i puštam ih na miru da se zabavljaju. To je dobra alternativa tučnjavi.

Ovo ko da čitam neki časopis sa savjetima.

I onda je svizac zamotao čokoladicu

[Peterlin]

Ovo ko da čitam neki časopis sa savjetima.

I onda je svizac zamotao čokoladicu

Pa nije ti loša ideja ! Možda bi se dala zaraditi koja kuna, he he he... a ovdje sve dijelim besplatno.

A sad ozbiljno - svatko mora sam naći ključ za svoju djecu. Ni najbolji savjeti nisu garancija da će to uspjeti u nekoj drugoj kući/situaciji.

[marta]

Hehe, cak i Juul kaze da se moraju mlatiti.

[Zdenka2]

Igre koje su ih napokon zbližile da se počnu zajedno igrati bile su zavlačenje u kartonsku kutiju, gradnja šatora od deke i tvrđava od jastuka. To rade i dan danas i pitam se hoće li uskoro prestati... ali sad imam iskustvo i puštam ih na miru da se zabavljaju. To je dobra alternativa tučnjavi.

I moji se igraju takvih igara, samo kod njih to često nije alternativa nego dobar put prema tučnjavi. Za sada i ja rastavljam - svatko u svoju sobu s knjigom, s time što manje govorim nego prije, jer sam i ja shvatila da čuju samo bla bla truć.

Marta, zanima me pobliže što Juul misli o tome.

Sve mogu izdržati, ali tučnjava u autu mi je nepodnošljiva. Od dosade se neprekidno koškaju - imaju neki naslon/stolić u sredini između sjedala koji je stalni razlog za svađu - tko će na njemu spavati, crtati, držati stvari. Dođe mi da ga iščupam. Mala obično počne provocirati (majstorica!) i za čas se počupaju. Kako vi to rješavate?

[Stijena]

Hehe, cak i Juul kaze da se moraju mlatiti.

ma daj, sad mi je lakše

[kajka1]

sad ja imam jos jedan slucaj da pridodam ovoj temi. Moj decak ima 4 godine, a sin moje rodjene sestre je 2 meseca stariji. Od prvog dana su zajedno i to svakodnevno i stalno smo ih ucili da dele medju sobom itd. Oko 2 godine su poceli da se koskaju i tuku. Obicno to bude zato sto jedan uzme drugom omiljenu igracku jer bas on hocu nju i tome slicno. Moj sin prednjaci u resavanju problema udarcima i posto je fizicki dosta jaci od brata mu, obicno stalno njega stavljamo kao krivca da ne sme da udara brata itd. Medjutim kad bolje izanaliziram stvari mi uvek samo posledicu lecimo a ne i uzrok. Jer uvek jedan izazove drugog da tako reaguje. Sestra moja i ja se potuno razlikujemo po pitanju vaspitanja dece i ona smatra da sam ja suvise blaga i da treba drugacije da reagujem kad moj sin udari brata. Ja se sa druge strane ne slazem da ako mu otme igracku ja treba da se umesam i vratim ovom drugom. Sad je mom sestricu bio rodjendan i on se kao iznenadjenje na kraju rodjenjdana pojavio u kostimu SPIDERMAN-a. Kad je moj sin to video poceo je da place da hoce i on itd. Pokusavala sam da mu objasnim da nije njegov rodjendan itd. On je onda kao alternativu uzeo samo masku SPIDERMAN/a ( koja nije bila njegova vec od sestrica ) na sta je sestric odreagovao otimanjem jer je i to njegovo. U ocima mog sina je bilo "imas kostim, daj mi masku", ali ovaj je bio neumoljiv. Moj sin je plakao i to tuzno, besno, smenjivale su se emocije ali sam ga ja tesila recima da mi je jasno da je tuzan sto i on nema odelo i masku ali da je to tako i da ne mozemo nista da promenimo plakanjem. Smirio se i nastavio igrati s tim sto je ignosrisao brata u kostimu. Moja sestra smatra da je nedopustivo da dete od 4 godine ne moze da shvati da ne moze da ima tog dana odelo i masku omiljenog junaka itd. Moje misljenje je opet potpuno drugacije. Mislim da ne mozes ti dva brata koja su kao rodjena da odvajas time sto ces jednog da obuces u kostim zato sto mu je rodjendan a drugi da to treba da razume. Po meni je u redu da na dan svog rodjendana jedan bude glavni junak SPIDERMAN ali isto tako je i ovaj drugi mogao da bude u nekom drugom kostimu nekog drugog junaka. Jer nije on obican gost vec njegov brat. Verujem da moj sin ne bi odreagovao da je neko drugo dete bilo u takvom kostimu ali ovo je ipak rivalitet.
I naravno stalno se tuku tj vise koskaju, cupaju, jer svaki od njih hoce da bude prvi u svemu. Mozda i ja gresim ali ne mogu da budem gruba prema detetu pogotovo kad znam da je to samo posledica.

[cvijeta73]

Nemilice i moji. Kao i kod Zdenke, temperament, ego, nepopustljivost, velika bliskost. Ali je kod mojih razlika u godinama velika, i to onda nosi svoje zavrzlame. M. se smatra potpuno ravnim bratu, al naravno da nije niti može biti. I kad osjeti kako ga dob zakida, nadoknađuje to provociranjem, u čemu je velemajstor. J. bome zna i istrpiti, ali i odrasli bi ovog malog rado odalamio kad on krene. I kad više ne može mirno, J. mlatne nemilice. Tu mi je glavni problem, što je on stvarno jak i k tome još eksplozivan u ljutnji, i ti udarci nisu mačji kašalj i M. je daleko od ravnopravnosti u fizičkom obračunu. Kaže J. meni: suzdržavam se, kako bi tek bilo da se ne suzdržavam (kad ja krenem o ozljedama i bolnici). Ali malome očito odgovara, jer se stalno vraća po još

daklem, potpisujem.

a najgenijalnija izjava J. možda sam je već pisala. M udari J (nije ni on svetac, kad mu je dosadno, zna i on nju totalno isprovocirati, riječima, ova ne može parirati, pa mlatne. a zna mlatnut i iz čista mira (najviše brata, al dok je bila manja, na svih je dizala ruku, prvi put valjda sa 7-8 mjeseci), mi opetovano ponavljamo, nemoj ti nju, uhvati joj ruku, nemoj joj vraćati, kako će naučiti da nije dobro tuć se ako joj vraćaš trućblać
nakon jedne epizode, dođe on meni sasvim ozbiljno, M je imala negdje 2 godine - mama, ja mislim da ona uopće ne kuži da boli kad nekog udariš, jesi ti sigurna da mi to dobro radimo? a da joj probamo vraćati pa da vidimo kako će bit?

[Peterlin]

Sve mogu izdržati, ali tučnjava u autu mi je nepodnošljiva. Od dosade se neprekidno koškaju - imaju neki naslon/stolić u sredini između sjedala koji je stalni razlog za svađu - tko će na njemu spavati, crtati, držati stvari. Dođe mi da ga iščupam. Mala obično počne provocirati (majstorica!) i za čas se počupaju. Kako vi to rješavate?

Spasio me mp3 - svatko ima svoj, slušalice u uha i mir... Izdrže sat i pol vožnje do bake i dede bez svađe, a prije mi je to bila noćna mora. Nabavili smo im to prije 2 godine i još uvijek se uredno koristi gotovo isključivo za auto.

Dok su bili manji, nekoliko puta sam se vratila doma kad su radili cirkus u autu, ali znaju oni jako dobro kad je trenutak (npr. najavimo se baki i onda znaju da nema okretanja na peti) tak da sam se i ja dugo patila s tim. Ponekad su pomagale pjesmice i pričice, ponekad ništa. Ponekad su se igrali plišanim igračkama u autu, bez svađe ali bučno, pa mi je i to išlo na živce. Pitam se da li previše očekujem od njih...ali nekako je zadnje vrijeme mir. Nadam se da su prerasli tu fazu koškanja, ali tko zna kakvo nas biserje čeka kad dobro zagaze u pubertet...