Porod koji ne brojim...
Ove godine napunilo se 20 godina kako sam postala mama anđela.
teško mi je vjerovat - 20 godina!
Konačno sam shvatila da nikad neću zaboraviti, a ovaj pdf čini mi se kao pravo mjesto...za položit tugu... pa ako je predugo nemojte čitati,
ako čekate bebu onda isto nemojte čitati... zahvalna sam da neko razumije, tek toliko.
Moja 2. trudnoća otpočetka je bila strašna, kao i rat koji se zakuhao dok sam ja umirala na PrePar-ima. Počelo je krvarenjem u ranoj trudnoći koje se stalno ponavljalo. Ni sami nisu znali što bi sa mnom jer stalno obilno krvarim ali uvijek sam potpuno zatvorena, a plod vitalan. 100 puta sam bila na uzv jer nisu mogli vjerovat da nije placenta praevia. Na kraju su me polegli u bolnici na PrePar-skoj infuziji, šopali me željezom, strogo mirovanje i to je to. Ipak, s 26 tj dobila sam trudove, na drugi rođendan mog sina. Doveli su mi ga u posjete, bila je nedjelja. Naštrikala sam mu neku šarenu majičicu od pamuka, on se po običaju popeo na krevet i ljubio mi „bubu“ (tamo gdje sam imala flaster preko braunile u ruci), a kad su odlazili vukao me za ruku da idem doma. Par sati nakon posjeta lagano je počelo, no nisam obraćala pažnju, sama sam pojačavala infuziju i nadala se da će proć. Oko 4 ujutro sam ipak skužila da je ozbiljno i došao je doktor – pregled, 4 cm otvorena, pipa se napeti vodenjak. Tu me tip glupo upita jel mi stalo do trudnoće??!! Kad sam rekla DA, rekao je Apaurin 10mg i pojačaj PrePar. Sad nisam mogla reć da sam ja to već pojačala i više nego se smije pa sam se vratila u sobu. No tu sam znala da gubim bitku, samo nisam htjela priznat. Oko 8h ujutro bilo mi je tako da sam se pobojala da će se beba rodit u sobi pred drugim ženama i onda su me premjestili u rađaonicu. Stavili CTG. Došla je vizita i nad mojom glavom su raspravljali što će, na kraju se odluče za drip i porod u spekulima s opsežnom epiziotomijom, bez intervencija (taj drip su stavili na isti sistem, samo su zamijenili flašu, tako da mi je iz sistema još neko vrijeme curio PrePar). Nema prokidanja, nema lijekova, probat će dobit nedonošče u čim boljoj kondiciji. Ja sam slabašno protestirala zbog epiziotomije i pokušavala im dat do znanja da ne želim reanimaciju za dijete, NON CPR, NON CPR... činilo mi se da me niko ne sluša, svi su me zvali mala ili malena, ni imena ni prezimena. Užasavala sam se pomisli od sitne bebice pune cijevi i žica
Bilo je smiješno što je tamo bio neki stažist koji me htio utješit pa mi je rekao ako je curica, ima dobre šanse (yeah right), a ja sam rekla JE, CURICA JE. Onda on pita jesu li mi rekli na uzv, a ja kažem NISU, NEGO JA ZNAM.
Uslijedilo je najveće poniženje mog života, do dana današnjeg: osim iz ušiju, izlazilo mi je iz svih rupa na tijelu! Non stop sam neutješno plakala pa su mi oči i nos bili kao otvorena česma, crveno, otečeno, bolno, nemam maramice ni ništa za obrisati se. Od jakih trudova povraćala sam kao luda i iako ničeg više nije bilo želudac mi se dizao "na prazno" i neka žuč je izlazila... Dobila sam klistir u krevetu (!!!!) i morala ležat na kahlici, dok je mokraća i odvratna crna stolica (od tolikog željeza imala sam zatvor) izlazila iz mene kao da nikad neće stat. Mislila sam da ću umrijet od srama od samog pogleda na tu kahlicu i stalno se bojala da će se nešto izlit van. Nisu mi dali vode pa mi se ona ljepljiva slina od plakanja i povraćanja motala po ustima, činilo mi se da ću umrijet od žeđi... nedajboženikome.
CTG je bio grozan, bradikardija u trudu, tahikardija izvan... došla je glavna rađaonice u moj boks i rekla sam joj da ću se ozbiljno bacit kroz prozor ak mi ne skinu taj CTG jer ne mogu slušat taj užas, razumijem da beba nije dobro, dugo sam već u bolnici... Skinula mi je CTG.
Unatoč dripu, uopće nije napredovao nalaz na grliću maternice, kao da u isto vrijeme maternica želi plod izbacit, a grlić ne da. Raspadala sam se od bolova. Bilo je oko 13,30, puno je žena rodilo do tada i sad je vladala totalna tišina...odjednom sam osjetila dijete kako izlazi i viknula im – nije bilo vremena ni za spekule ni za epiziotomiju, izašlo je „an block“, tako su napisali i na otpusno pismo (odljuštena posteljica i vodenjak koji nije prsnuo a u njemu plod). Odmah sam se digla u sjedeći položaj, ali me doktor pritiskom na prsa vratio u ležanje. Držao mi je ruku na prsima da se opet ne pridignem, nježno ali čvrsto. Vidjela sam babicu kako radi pokret trganja tih ovoja da dođe do bebe, zvuk škara koje prerezuju pupkovinu i trčanje prema intenzivnoj, lupaju njene klompe... Pitala sam dr-a jel' curica i on je rekao, „je, curica je“.
Nikad mi nisu dali da je vidim!!! Uporno sam tražila, pitala jel živa ili nije, došla je anestezija zbog obavezne eksploracije, a ja sam prekrivala braunilu slobodnom rukom i govorila da ne dam da me uspavaju dok ne znam jel beba živa ili nije. Onda mi je anesteziolog nježno nešto govorio, bio je drag i nekako su me "na prevaru" potopili. Čim sam se probudila opet sam tražila da mi je pokažu, želim vidjeti, oni govore šta ćeš to gledat, znaš kak izgleda fetus, nije to beba, mlada si ko rosa, začas ćeš ti doć opet i sve će bit ok... ma užas
. Kasnije sam uspjela saznat da su ipak poštovali što sam tražila, stavili su je u inkubator, da bude na toplom, kisik pod nos i nisu je reanimirali. Umrla je nakon 10-ak minuta, napisali su „ne uspije prodisati“. Još uvijek bih puno radije voljela da se ugasila u mojim rukama. Ne zamjeram ništa njima, tada se smatralo da je bolje da mama „To“ ne vidi ali grozno je kad ti je mala osoba u trbuhu 6 mjeseci a onda ništa vidiš, ni malo, ni izdaleka... poslije sam stalno opsjednuto buljila u mali okvir na listi, pisalo je: ŽENSKO 680/33 + , buljim u mali križić uz te šture podatke, samo da osvjestim njeno kratko postojanje na ovom svijetu.
Mama mi je došla u posjete, uspjela sam istisnut jednu jedinu rečenicu kroz stisnuto grlo: „Mislim da mi je puklo srce“.
Rekla mi je da me doma čeka moj mali dečko i još cijeli život, držala me za ruku i šutila sa mnom, što će jadna...
Najveća usluga koju su mi napravili je da mi '91. nisu htjeli dat transfuziju, iako nisam mogla pravo ni do wc-a od iskrvarenosti. Rekli su, odi doma i lijepo jedi da se oporaviš, mlada si... došla sam doma i sinek me pitao di je beba. Rekla sam mu da se rodila 3 mjeseca ranije, bila je puno puno premala pa je umrla.
Nikad više nije ju spomenuo.
A ja sam ju dugo oplakivala, mjesecima, i nakon nekog vremena konačno su suze presušile... ne znam ni sama kako.
Do danas uvijek zapalim svijećicu na taj ljetni datum.
Za sve friškije mame anđela, djeca koje se nakon toga rode zdrava liječe vam dušu, sa svime se pomirimo, bila je karma...
Sve to znate, a ipak svake godine na jedan datum pustite par suza. U mom slučaju, za onu koja bi sada već bila žena, skoro stara kao ja kad sam ju rodila.
Jednostavno, to je tako.
Stavljam ovaj post kao uspomenu na nju i ispriku iz srca jer joj nikad nisam nadjenula ime
 |
|||
Odgovori s citatom
litala prvotno napisa
